Posted by Knjiga Charlesa Taylora Etika autentičnosti (The Malaise of Modernity ili The Ethics of Authenticity) na engleskom je objavljena već 1991. godine, a hrvatski prijevod se pojavio tek 20-ak godina nakon originala u izdanju Verbuma. Prema mnogim kritičarima knjiga je jedna od najvažnijih radova iz filozofije morala u zadnjim desetljećima. Zapravo Taylor je dirnuo u samu srž čovjekovih aktualnih pitanja: tko smo i kako bi trebali živjeti. Kao pripadnik tradicije komunitarizma, Taylor smatra da je moderna tematizacija osobnog identiteta, zahvaljujući liberalizmu, previše apstraktna, monodimenzionalna i instrumentalna. Prema njegovu mišljenju, teoretičari liberalizma John Locke, Thomas Hobbes, John Rawls i Ronald Dworkin zanemarili su one veze koje pojedinac ima sa svojom zajednicom i s ostalim »značajnim drugima«, prema Meadovoj terminologiji. Realna vizija samog sebe treba priznati »horizonte značenja«, odnosno kontekst društvenih veza i dijaloga s drugima, unutar čega etički izbori dobivaju važnost i značenje. Bez priznavanja takvog konteksta – koji zastupa komunitarizam – životni izbori gube značenje, jer svi izbori zadobivaju jednaku vrijednost.
Ako želimo jasno razumjeti naše vlastite stavove, nas same i naše vrijednosti, moramo, kaže Taylor, razumjeti tijek naše intelektualne prošlosti koji nas je doveo u aktualnu krizu u kojoj se nalazi moderno doba. U knjizi Etika autentičnosti Taylor metodom povijesne rekonstrukcije opisuje moderno društvo analizirajući tri nelagode i s njima tri međusobno povezana pada modernog društva: prva nelagoda je individualizam i s njom povezan gubitak značenja i smisla ili iščezavanje moralnih horizonata; druga nelagoda je odčaravanje svijeta ili instrumentalni razum i s njim povezano pomračenje ciljeva; treća nelagoda je tihi relativizam i s njim povezan gubitak slobode.
Dakle, prva nelagoda je individualizam, koji mnogi shvaćaju najvećim dostignućem moderne civilizacije: »Živimo u svijetu u kojemu ljudi imaju pravo izabrati za sebe vlastiti obrazac života, imaju pravo odlučivati u svijesti koja uvjerenja će usvojiti, imaju pravo odrediti oblik svoga života na cijelo mnoštvo načina koje njihovi pretci nisu mogli nadzirati. I ta prava obično brane zakonodavni sustavi. U načelu, ljudi su se prestali podlagati zahtjevima koje nalaže navodno sveti poredak koji ih nadilazi« (str. 8.) Međutim, neki još smatraju kako je još uvijek premalo individualizma – jer društvene, gospodarske i obiteljske hijerarhije i dalje ograničavaju osobne slobode, dok drugi smatraju posve suprotno i strahuju da smo vlastitu slobodu izvojevali uz previsoku cijenu.
Veliki životni lanac koji je nekada držao sve na svom mjestu (obično svetom), kao i moralni svijet, nepovratno su izgubljeni. Iako je moderno poimanje slobode zahtijevalo jedno takvo rušenje, međutim u tom zahtijevanju izgubljeno je i značenje nekadašnjih odnosa. To je ono što se naziva odčaravanje svijeta. Nestala je dakle ona »herojska dimenzija života«. Zapravo ljudi više nemaju osjećaj za neki veći smisao, za nešto za što se isplati umrijeti, te je »ovaj gubitak smisla povezan sa sužavanjem. Ljudi su izgubili širu viziju jer su se usredotočili na svoje individualne živote« (str. 10). Prema Tayloru krajnja točka modernog pada je Nietzscheov »posljednji čovjek« koji nema nikakve više težnje doli težnje za »bijednom udobnošću«. Stoga kad se govori o individualizmu, uz njegove prednosti, mnogi uviđaju i njegove povijesnu i egzistencijalnu cijenu vrijednu žaljenja.
Druga nelagoda o kojoj Taylor govori je instrumentalni razum prema kojem se »racionalne« odluke sve više donose na osnovi ekonomske učinkovitosti, jer »kada stvorenja koja nas okružuje izgube značenje koje je pripadalo njihovu mjestu u lancu bića, postaju raspoloživa da ih se tretira kao puke sirovine ili sredstva za naše projekte« (str.11). Stoga je razumljiv strah »da će se o stvarima koje bi se trebale određivati drugim kriterijima odlučivati u kategorijama učinkovitosti ili analize »troškova i koristi«, da će nezavisni ciljevi koji bi trebali voditi naše živote biti istisnuti zahtjevom za maksimalnim uvećanjem dobiti« (str. 11).
Postoji dakle trajna tjeskoba, svako se područje ljudskog života i misli kvalificira, mjeri, dokumentira i analizira, te tehnologija već dominira mnogim sferama ljudskog života. Taylor govori o tehnološkom ozračju koje »nas prisiljava tražiti tehnološka rješenja čak i onda kada se nešto posve drugačije zahtijeva« (str. 12). Bolesnici postaju objekti znanstvenih istraživanja, a ne osobe s kojima bi se trebalo pristupati s pažnjom i njegom. Ti društveni mehanizmi, ili »željezna krletka« kako ih naziva Max Weber, gone nas u smjeru prihvaćanja strategije maksimiziranja koja je u stvari destruktivna, jer npr. birokrat, suprotno vlastitom uvjerenju, može propisima po kojima radi biti prisiljen donijeti neke nečovječne odluke.
U takvom svijetu lako je opravdati bilo koja sredstva kako bi se postignuli širi društveni ciljevi. Kao što Taylor na više mjesta spominje, instrumentalna »logika« zamračuje istinsko značenje. To je zapravo vrsta pomućene logike koja ignorira istinske ljudske vrijednosti. Iako su mogućnosti promjena u ovakvu svijetu male, one nisu bezizgledne, jer »naša sloboda nije na nultom stupnju. Odlučivanje o tome što bi trebali biti naši ciljevi te bi li instrumentalni razum trebao imati manju ulogu u našim životima ima smisla... Promjena na tome području mora biti i institucionalna...« (str. 14).
Treća nelagoda, na krilima prve dvije, proizvodi neku vrstu tihog relativizma. U prijašnjim razdobljima politička moć je bila ojačana terorom i torturom, pritiscima i tlačenjem, ali prema Tayloru to je bila jedna zaglupljujuća vrsta despotizma. Danas, međutim, zbog davanja prednosti instrumentalnom razumu, politički stroj slabi i gubi svoj utjecaj u odnosu na industrijsko-tehnološku i narcisoidnu populaciju. Nije stoga čudno da »društvo u kojemu ljudi završavaju kao pojedinci »zatvoreni u vlastitom srcu« (Tocqueville) jest društvo u kojemu će rijetki htjeti sudjelovati u samoupravi.
Ta vrsta despotizma, tipično modernog, naziva se »tihi« despotizam, koji nema karakteristike prijašnjih terora i tiranija, ali podrazumijeva »posvemašnju skrbničku moć nad kojom ljudi gube svaki nadzor« (str. 15). Vlada vodi brigu o svemu, olakšava poslovanje građanima i oslobađa ih od dosadne i naporne težine upravljanja, ali i od građanskog dostojanstva. Stoga je jedina obrana protiv tog despotizma »snažna politička kultura u kojoj se cijeni sudjelovanje na više razina uprave, kao i u dragovoljnim udrugama« (str. 15).
Međutim, atomizam pojedinca koji je usmjeren na samoga sebe onemogućava sudjelovanje u upravljanju, stoga je »pojedinačni građanin prepušten samome sebi pred golemom birokratskom državom, te se, s pravom, osjeća bespomoćnim. Takvo što građane još više demotivira, a začarani krug tihog despotizma zatvoren je« (str. 15-16). Dakle tihi despotizam ili relativizam prijeti gubitkom političke slobode.
Jasna Ćurković
Izvor: Bogoslovska smotra 80 (2010), 3, 952-954.