U kršćanstvu često se čuje govor o obraćenju i o potrebi obraćenja, ma što pod tim netko podrazumijevao. Obraćenje je cjeloživotni proces, a obratiti se znači preokrenuti ljestvicu vrednota ili promijeniti način razmišljanja i djelovanja (novac-karijera-uspjeh-zdravlje-obitelj-vjera). Kod obraćenja je riječ o postavljanju u središte života traženje smisla života, upoznavanje i prihvaćanje Isusa Krista svojim Bogom, davanja važnosti svakodnevnoj življenoj vjeri, poštovanje i briga za obitelj, a onda i sve drugo itekako bitno za život (zdravlje, uspjeh u poslu, školi, studiju, karijera…). Obratiti se podrazumijeva brigu i zauzimanje oko onoga bitnoga u životu, što život čini životom, a čovjeka čovjekom.
Ivan Krstitelj nastavlja svoje propovijedanje potičući narod da čini plodove dostojne obraćenja! Kod obraćenja se najprije radi o dovođenju u red stanja stvari na spoznajnoj razini, a onda se ta promjena mentaliteta očituje na vani u konkretnom životu i u konkretnim djelima. U današnjem evanđeoskom ulomku, Ivan Krstitelj, pojašnjava u čemu se sastoje plodovi dostojni obraćenja ili koji su to autentični znakovi obraćenja te se obraća trima kategorijama ljudi:
Mnoštvo- Postavlja pitanje u množini, što nam je činiti? Napast je identificirati se s mnoštvom i živjeti neki oblik „masovnog kršćanstva“, utopljen u masu osrednjih, naizvan biti pobožan, uljuljan i uvjeren u vlastitu pravednost, činiti onaj minimum koji se od mene traži, ne mijenjati svoj mentalitet i ne truditi se osjećati onoga pored sebe. Ukratko, biti dio mnoštva znači ne uzeti Boga za ozbiljno u svom životu i ne doživjeti promjenu srca. Kod obraćenja je riječ o spoznaji, a onda i o motivaciji koja potiče na konkretne odluke i provođenje istih u djelo. Na tom tragu onomu tko se je ozbiljno odlučio pustiti Krista u svoj život valja se upitati: Što mi je činiti? U vremenu smo iščekivanja proslave Božjeg silaska u ljudsku povijest i time u povijest svakoga od nas i stoga nikako ne bismo smjeli izbjeći to nasušno pitanje. Bilo bi žalosno kada bismo se zadržali na površnoj razini kratkotrajnih emocija, što nam želi sugerirati potrošačko ateističko društvo (Slaviti Božić bez Boga i stavljanje u središte Djeda božićnjaka).
Odgovor koji Ivan Krstitelj daje mnoštvu je veoma dubok: “Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema”. Krstitelj savjetuje prije svega nenavezanost na materijalno, na ono što iznutra zarobljava čovjeka i priječi izlazak iz sebe ususret drugome, onomu tko je u potrebi. Ljubav prema bližnjemu- to je prvi plod obraćenja! Stoga nam se je upitati ne samo što sam učinio, već i što sam propustio učiniti za drugoga (grijeh propustom)! U mjeri u kojoj u svom životu akumuliram ono što mi nije potrebno, u toj mjeri uskraćujem to isto onomu tko je u potrebi.
Carinici- kategorija ljudi nerado viđeni i omraženi i zbog suradnje s okupatorima, s rimskom vlašću. Nisu bili omraženi samo zbog naravi posla koji su vršili, već još više zbog načina na koji su to činili. Utjerujući porez, uzimali su više i taj višak nepravedno zadržavali za sebe, bogateći se. Stoga im Krstitelj sugerira da svoju službu, koja je bila od koristi i onda kao i danas, vrše pravedno, ne utjerujući više no što je određeno. Odgovor koji Ivan daje carinicima, i nama odašilje važnu poruku, a ona glasi: Ukoliko želiš pustiti Krista u svoj život, onda svoj posao ili zvanje vrši ljubazno i radosno, bivajući svjestan/sna da svojim služenjem izgrađuješ Kraljevstvo Božje.
Vojnici- Herodovi plaćenici. Očekivali bismo da im Krstitelj kaže da odbace oružje i vrate se svojim svakidašnjim poslovima. No, Krstitelj je realist i zna da su vojnici oni koji su u miru garant sigurnosti nekog naroda od potencijalnih opasnosti i kriminalnih djela. Dakle, vojska je potrebna i ima svoj smisao u svijetu koji, moramo se složiti, nije idealan. Odgovor koji Krstitelj daje vojnicima može se protegnuti na sve službe unutar društveno političkog života, koje umjesto da služe narodu njime vladaju, manipuliraju i iskorištavaju ga. Namjesto da služe, koriste svoju moć i provode samovolju i nasilje za vlastite ciljeve i interese. Onaj tko želi dopustiti svjetlu evanđelja da uđe u njegov život i prosvijetli ga, ne smije sebi dopustiti da ga obuzme i vodi želja vladati nad drugim, koristiti svoju moć i nadmoć, provoditi samovolju i nasilje. Interesantno je da Ivan Krstitelj ne zahtijeva niti od jedne od triju kategorija ljudi da vrše neku religioznu praksu, već ih poziva na promjenu mentaliteta te da svoje obraćenje pokažu konkretnim djelima, vršeći savjesno i s ljubavlju svoj posao i odnoseći se prema braći koja su u potrebi onako kako bi sami željeli da se i oni odnose prema njima. Vrijeme u kojem Ivan Krstitelj propovijeda je vrijeme iščekivanja Mesije, Obećanog. I mi smo u vremenu radosnog iščekivanja Onoga koji je već među nama. Stoga otvorimo svoja srca da njegova prisutnost u našim srcima bude što snažnija i vidljivija u konkretnim djelima, plodovima obraćenja. Došašće je također Božje iščekivanje našega odgovora na poziv na obraćenje i svetost. Iščekujući, postajemo svjesniji Kristove prisutnosti i blizine, blizine koja nas oslobađa od svega što nas udaljava od njega. Iščekujmo u vjeri i to iščekivanje pokazujmo kroz konkretna djela ljubavi, znakove obraćenja.
Fra Ivan Režić