Posted by Kad je Franjo popravio crkvicu sv. Damjana, što mu je, kako je mislio, naložio Gospodin, bio je zadovoljan i želio se malo odmoriti. Sklonio se u jednu pećinu, zovnuo brata Leona i rekao mu:
– Brate Leone, uradili smo, čini mi se, dobar posao. Popravili smo i učvrstili crkvicu sv. Damjana, kako nam je naredio Gospodin. Vidiš, kako nas ona zahvalno gleda. Sad treba da se spremimo na još teži posao. Meni se čini da ovo nije dosta, da je ovo tek početak. Kao da nas je Gospodin stavio na kušnju. Što ti misliš?
–Mislim da sam umoran, brate Franjo. Treba nam nekoliko dana da se odmorimo i da obnovimo svoje tijelo. Evo, ti si vrlo oslabio, ne misliš na svoje zdravlje. Čini mi se da si pretjerao. Ne misliš ni na zdravlje ni na odmor. Nekoliko dana, Franjo, nekoliko dana moramo se odmarati.
– Dobro, brate Leone, odmorit ćemo se. Najprije ćemo podijeliti posao. Ti ćeš otići u grad, pobrini se da ne budeš gladan, a ja ću ostati ovdje u ovoj pećini, odmarat ću se i moliti. Nisam gladan i ne treba mi hrana.
– Dobro, Franjo, to je dobar prijedlog. Ali, ja ću se brzo vratiti. Čim dobijem kakav dobar zalogaj, donijet ću ti da se malo vratiš u život. Zbogom!
Leon je otišao. Franjo je ostao sam. Prošlo je od toga nekoliko dana i noći. Što se u to vrijeme događalo između Boga i Franje, to nitko ne zna,, ali sto su bili najvažniji trenutci čitava njegova života. Ovdje je on nakon teške borbe sa samim sobom konačno stao na Božju stranu i počeo postajati svet. Ovdje je počela njegova dramatična borba za svetost. Bilo je to otprilike ovako:
Franjo se sagnuo do zemlje, polju bio kamen i rekao: – Gospodine, znam da si svagdje. Tamo gdje podignem kamen, nalazim tebe. Gdje zaronim pogledom u kakav bunar, vidim ondje Tvoje lice. Kad promatram gusjenicu, vidim tvoje ime napisano na njezinim leđima koja se već pretvaraju u leptirova krila. Ti si, svakako i u ovoj pećini i u ovom zalogaju zemlje koji sada ljube moje usne. Ti me vidiš i čuješ me i brineš se za mene. Slušao si me i prošle noći kad sam Ti u ovoj pećini govorio i molio ti se. Bio sam pun veselja jer sam dovršio ono što si mi naredio. Popravio sam i učvrstio crkvicu sv. Damjana. A ti si mi tada iznenada rekao: „To nije dosta!“ Što sad treba da učinim, pitao sam te. Zapovjedi mi, prosvijetli me. Tada sam čuo tvoj glas: „Frančesko, učvrsti Franju, sina Bernardoneova!“
Ali kako ću njega učvrstiti, Gospodine? Koji je moj put? Moj pravi put? Ja vidim mnoge putove pred sobom. Kako ću pogoditi onaj pravi? Kako ću pobijediti zlo u meni? Ja sam izgubljen ako mi ti ne pomogneš. Kako ću pobijediti i odstraniti ovo tijelo koje neprestano stupa između Tebe i mene i dijeli nas jednoga od drugoga? Kako? Vidio si sam, kad sam susreo onu djevojku kod Svetog Damjana, moje je srce zatreperilo. I kad sam susreo svoga oca, moje je srce zatreperilo iako ti nisi bio u njemu ni u njegovoj blizini. Kako ću se osloboditi svoga srca, svoje majke, svojih prijatelja, bogatih gozbi na koje sam navikao? Kako ću se osloboditi svoje mladosti, koja neprestano traži nova odijela, nove pjesme i nove ljubavi? Kako ću se osloboditi oholosti, težnje za slavom, za srećom i prijateljima. U meni živi svih sedam zlih duhova i nagrizaju moje srce. Kako ću se osloboditi sebe, Franje, Frančeska? Kako, Gospodine?
Franjo je pokrio lice rukama i pao na zemlju. Tako je čitav dana zaklinjao i klečao na podu u špilji. Oko podne, dok je brat Leon prolazio Asizom, prosio i spremao se na povratak, čuo je Franjo glas koji ga je zvao:
– Frančesko!
– Ovdje sam, Gospodine! Tražiš li me?
– Frančesko, bi li mogao danas otići u Asiz, u grad gdje si rođen i gdje te svi poznaju? Bili mogao ondje izići na gradski trg, bi li smio ondje igrati i plesati, pljeskati rukama i izvikivati moje ime?
Franjo je neko vrijeme šutio, a onda je čuo isti glas, sada jače i bliže:
– Bi li mogao ovoga Franju pogaziti nogama, poniziti ga? On nam stoji na putu da se nas dvojica sjedinimo. Možeš li ga prisiliti da nestane, da iščezne? Tamo na trgu, tamo će te djeca potezati za haljine, kamenje će bacati za tobom, djevojke će izlaziti na prozore i smijat će ti se kao luđaku. Bi li mogao, tako krvareći od kamenja, stajati na ulici i vikati: Tko baci jedan kamen na mene, neka je od Boga blagoslovljen! Tko baci dva kamena, neka je dvaput blagoslovljen! Tko baci tri, neka bude triput blagoslovljen! Možeš li to? Zašto šutiš?
Franjo se znojio boreći se sa sobom. Osjeća da bi morao reći da to ne može i govori tiho:
– Gospodine, zar me ne bi mogao poslati u koji drugi grad, da tamo na trgu pjevam, igram, izvikujem tvoje ime i govorim o tebi? U bilo koji drugi grad, samo ne u Asiz?
Iz kuta pećine došao je mukao i nemilosrdan glas:
– Ne! Samo u Asiz!
Franjo se bacio na zemlju i počeo plakati.
– Gospodine, imaj smilovanja sa mnom. Daj mi vremena da se spremim za to! Da spremim svoju dušu, svoje tijelo da spremim. Ne mogu ja to odmah. Daj mi tri dana i tri noći! Samo te to molim. Otići u Asiz, to je za mene isto kao i umrijeti. Čekaj da vidim mogu li ja to! Nakon tri dana, Gospodine!
– Ne! Nego sada! Odmah, Frančesko!
– Zašto se tako žuriš, Gospodine? Zašto me tako mučiš? Zar ne vidiš da sam mlad i da se ne mogu tako lako odijeliti od sebe? Zašto se tako žuriš?
Tada je čuo blagi glas, sasvim blizu:
– Zato što te ljubim, Frančesko.
Franjo ustaje, izgleda viši nego inače, pun je snage, čvrst. Stane na ulaz u pećinu. Prekriži se. Sunce zalazi:
– Idem, Gospodine, idem prema tebi.
Leon se upravo vratio iz Asiza gdje je prosio hranu. Ne gledajući u Franju, sjeda, otvara naprtnjaču, vadi kruh i govori:
– Franjo, donio sam ti kruha. Postio si, sigurno si gladan. Sjedi pokraj mene da jedemo! Tebi je potreban kruh. Tada podigne pogled prema Franji, koji stoji na ulazu u pećinu. Leon je iznenađen, stidi se što je otvorio naprtnjaču s hranom, spremi to ponovno natrag, odmahuje glavom i govori samom sebi:
– Ovom čovjeku nije potreban nikakav kruh.
Franjo se okrene Leonu i kaže mi vatreno:
– Pođi sa mnom, brate Leone!“
– Kamo ćemo sada?
– Idemo, brate Leone! Idemo u Asiz.
Ladislav Fišić
(prema romanu Nikosa Kasantsakisa, Moj Franjo iz Asiza)