Posted by Cvjetnica, Nedjelja muke Gospodnje, dan je sjećanja na Isusov svečani ulazak u Jeruzalem. Građani Jeruzalema Krista su oduševljeno pozdravili, mahali palminim i maslinovim grančicama, bacali cvijeće i prostirali pred njega svoju odjeću kličući: "Hosana sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!" Kada se u Rimu neki vojskovođa pobjedonosno s vojnog pohoda vraćao kući, njemu je u čast priređivan trijumfalan doček. Različiti su vladari i kraljevi nakon osvajanja pobjedonosno ulazili i u Jeruzalem. I Isus je od naroda svečano dočekan u Jeruzalemu kao kralj. Naime, u to vrijeme u narodu su bila snažno prisutna mesijanska očekivanja; nadali su se da će doći do velike promjene, do oslobođenja od rimske vlasti.
Međutim, već sam način ulaska nagovijestio je jednog jako neobičnog 'kralja'; kralja koji ne jaše na konju pobjedonosno već na magarcu ponizno. Osim toga, 'kralj' nema ni mač ni svečanu odoru a o naoružanim vojnicima i pratnji da i ne govorimo.
Pa ipak, su ga pozdravili, klicali mu i iskazivali poštovanje. Međutim, nakon samo nekoliko dana – na Veliki Petak - dogodio se potpuni preokret: gotovo isti ljudi koji su na Cvjetnicu kliktali "Hosana sinu Davidovu!" sada viču: "Raspni ga! Osudi ga, a daj nam Barabu". I ne samo izmanipuliran narod već i najuži krug učenika se raspršio i Isus je ostao gotovo sam. Ništa nova, rekli bismo. Tipično ljudski. Cvjetnica i Veliki Petak tako su ogledalo u kojem se prepoznajemo; oni su slika naše krhkosti, trajni podsjetnik na snagu i ustrajnost u svečano danim obećanjima.
Komu je Isus predstavljao opasnost?
Isus je pripremao svoje učenike na ono što će s njim ali i s njima kasnije zbiti. Progonit će vas jer i mene su progonili ali ne bojte se, govorio im je, niti unaprijed smišljajte obranu jer ću vam dati mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti nijedan vaš protivnik (Lk 21, 15). Pa ipak su, čini se, učenici su prečuli njegova upozorenja. Zateklo ih je sve ono što se s njim dogodilo. Skupa s njima i mi se možemo danas pitati zašto su ljudi progonili i u konačnici ubili Isusa? Završava li slično i svaki pravednik koji je do kraja odan pravdi, istini i ljubavi, koja je u konačnici Bog? Ako jest, što ta činjenica govori o nama ljudima?
Drugim riječima, Krist je mnoge ljude ozdravio i učinio toliko dobrih djela – zašto su ga onda ubili? Komu je on kao takav smetao? S njim, koji ni u čemu, ni na koji način nije tražio ništa za sebe - kako je bilo moguće ući u sukob?
Umjesto zahvale kao i radosti zbog ozdravljenja toikih ljudi veliki dio vjerskih poglavara, zaslijepljenih ohološću, našao se ugrožen Isusom i odlučili su ga preko Pilata, vojno i politički nametnutog rimskog upravitelja, smaknuti. Da su bili ponizni nikada se ne bi našli s drugu stranu Ljubavi koja se u Kristu objavila; nikada ne bi dobro djelo proglašavali zlim; nikada ne bi Boga prisvajali sebi već bi nastojali biti njegova dobra djeca.
Kierkegaard i pitanje Kristove smrti
Sličnim pitanjima, koje smo gore postavili, pozabavio se svojevremeno i poznati kršćanski filozof Sőren Kierkegaard. Uz temeljnu krivnju vezanu uz to da on čovjek sebe Bogom čini (Iv 10, 34) i, kad ona nije uspjela kod Kajfe, da buni narod i smatra se kraljem (Mt 27, 2-12), što je bila optužba pred Herodom i Pilatom, Kierkegaard dodaje još jednu: smatra da su ljudi ubili Isusa jer nije tražio ništa za sebe. Da, baš zato što nije tražio ništa za sebe moćni i neznatni, bogati i siromašni bili su podjednako ogorčeni na njega. Svatko je od njih gledao svoju korist i u toj samoživosti htio je da se Isus poistovjeti s njima; da pokaže svoju supripadnost njima; u konačnici da svoj plan prilagodi njihovu. Međutim, Isus je ostao svoj; do kraja odan Očevu planu spasenja ljudi. Ostao je, ako se to tako može reći, slobodan, nesvrstan u njihove (i naše) mentalne kalupe a pun ljubavi za sve i prema svima.
Krista su, dakle, razapeli na križ upravo zbog toga što je bio sama ljubav. Drugim riječima, upravo zbog toga što nije htio pripadati ni jednoj suparničkoj strani, koja redovito onu drugu demonizira i dehumanizira nego ih je sve želio oplemeniti, privući Bogu, izvoru Istine i putu koji vodi u život vječni - ostao je sam, izdan i neshvaćen. Ukratko, Kierkegaardovim riječima: „Moćnici su ga mrzili jer ga je narod htio za kralja [pa im je predstavljao realnu prijetnju], a narod ga je mrzio jer nije htio postati njihov kralj“.
Da, Isus je odbio biti ono što su zasigurno mnogi tražili: odbio je biti vojskovođa i povesti borbu protiv neprijatelja koje u svakom razdoblju imamo bilo kao pojedinci bilo kao zajednica; vjerska, nacionalna ili politička, svejedno. Umjesto fizičke borbe protiv drugih inzistirao je na duhovnoj borbi protiv vlastitih slabosti. Umjesto revolucije koja grozničavo traži i ruši druge, različite od nas, po bilo kojem kriteriju, on ustrajno zahtijeva odgojnu evoluciju tj. sustavnu i trajnu izgradnju samih sebe koja pomalo ali sigurno mijenja i cijelo društvo. Odgojna evolucija središnji je dio njegove pedagogije. Kierkegaard je inače često isticao kontrast između institucionaliziranog kršćanstva i izvorne poruke Krista. Isusova poruka bila je, po njemu, prevelik izazov za ondašnje (i današnje) vjerske i društvene strukture. Njegov poziv na unutarnju promjenu - na služenje Bogu preko služenja ljudima - bio je otvorena prijetnja njihovom načinu života.
Dan proturječja
Slavimo, dakle, dan pun proturječja i nedosljednosti. Dan u kojemu se vidimo kao u zrcalu. Dan u kojem otkrivamo vlastito srce. Dan u kojem postajemo svjesniji da autentična vjera podrazumijeva žrtve i nema ništa zajedničko s mainstreamom i prevladavajućim konformizmom.
Krist je ostao vjeran svom poslanju. Nije na nasilje odgovorio nasiljem. Sasvim se izručio ljudskoj zloći i pobijedio je. U njegovu slučaju smrt je naoko pobijedila a zapravo je bila pobijeđena. Uskrsnućem. Upravo zbog navedene pobjede kršćanstvo se mjeri svojom snagom nad smrću i nad svim onim u čemu se smrt pritajeno skriva: bolestima, strahovima, patnjama i ovisnostima.
Smrt je pobijeđena jer Isus živi. On je živi Bog. Tek u posviješćenju njegove prisutnosti u svijetu i našem životu možemo radosno krenuti naprijed. Tek u prepoznavanju Krista u siromašnima, bolesnima, prezrenima, ukratko u svakom čovjeku – možemo mu odano služiti. Ne treba pritom ići daleko - patnja i žrtva svugdje je oko nas. Toliko je ljudi koji čekaju na nas i očekuju našu pomoć. Tko će biti Veronika, a tko Šimun Cirenac? Tko će biti Ivan, Petar, a tko Juda i Pilat? Uloge se i danas dijele. Svatko uzima i igra svoju ulogu. Nemoguće ju je ne izabrati. Svatko slobodno bira i samo o nama, unatoč svim okolnostima, ovisi koju ćemo ulogu izabrati. Slabosti nas pritom ne smiju obeshrabriti. Petrov lik daje nam nadu i pruža dragocjen primjer povjerenja u veliko Božje milosrđe.
fra Ivica Jurić
Živo vrelo, 4/2025.