Bog nosi moje cipele

BogoslovPosted by

Bilo je to jedne, hladne, kasno jesenske noći. Jedan siromah, u jednom velikom europskom gradu, hodao je ulicom u slabo osvjetljenom predgrađu. Kad odjednom ispred njega pojavi se čovjek, također siromah i lutalica, toliko siromašan da ni cipele nije imao. S tugom u srcu ispričao je našem siromahu kako su ga svi napustili, kako je ostao bez svega, a neku večer dok je spavao nestale su mu čak i jedine cipele. Naš siromah je s tugom gledao u čovjeka, rijetko je kome mogao nešto dati, ali od ovog čovjeka je zbilja bio bogatiji i odlučio mu je dati svoje cipele. Ovaj je to u prvom trenutku odbio, ali nakon dugog nagovaranja ipak je uzeo dar od našeg siromaha. Te večeri pao je prvi snijeg. Naš siromah se nakratko skrio pod jedan most, ali kako je bio gladan morao je dalje u potragu za hranom. Onako bosih nogu nije dugo izdržao: tu večer se razbolio, ležao je pod kamenim mostom dva dana i tada je umro.

Iste večeri pojavio se pred Bogom. Našavši se pred Stvoriteljem prosjak ga je od ganuća samo čudno gledao sve iščekujući što će mu reći, a Bog se samo smiješio. Kad siromah slučajno spusti pogled, a ono, ma nije moguće: “Bog nosi moje cipele!!!”

„Da – progovori Bog – velik je ovo i vrijedan dar, rekoh ti: Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste (Mt 25, 45)“.

„Ali – uzvrati prosjak hoteći se opravdati zbog skromnog dara – nisu to neke vrijedne cipele ta i sam sam ih pronašao“.

„O itekako, itekako su vrijedne“ odgovori Bog i nastavi se smiješiti, a smijao se i naš siromah. Nakon dugo vremena opet se od srca smijao.
I pokaza mu Bog ulaz, uski ali osvijetljeni ulaz s desne strane.

Fra Nikola Dominis