Posted by Nakon dugog, kišnog razdoblja koje je potrajalo i do sredine adventa uslijedili su lijepi i neobično topli dani prije Božića. I poslije Božića vrijeme je bilo odlično. Poslije ispovijedanja, blagoslova obitelji, kao i blagdanskih obilatijih ručkova, najbolje je otići na - bicikliranje, naravno. Ono kombinira fizičku aktivnost s uživanjem u prirodi; štedi novac (kao oblik prijevoza), dovodi nas u formu, čini nas zdravijim i društvenijim, čuva okoliš i sl. Ovaj put, nakon bicikliranja po okolici Šibenika prije mjesec dana, naše odredište bilo je na istočnom dijelu naše županije. Već dugo vremena planirali smo jednom rutom obići Imotsku krajinu, barem ona biciklima dostupnija mjesta u polju. I to smo i učinili. I bilo je jako lijepo. O tome više u nastavku.
Ostavivši auto u Prološcu krenuli smo na naše upoznavanje imotskog kraja. Ovaj put nas je bilo četvero: fra Ante Vučković, Gina Šparada, Ivana Grabić i moja malenkost. Auto smo ostavili kod škole i krenuli preko staroga, lijepoga mosta prema kamenoj crkvi sv. Mihovila. Nakon kratke molitve, pozdrava sa fra Vinkom, župnikom, i fra Nedom, župnim vikarom, krenuli smo preko Petričevića i Juričića prema Prološkom blatu.
Prološko blato je zaštićeni prirodni pojas, smješten u najzapadnijem dijelu Imotskog polja. To je relativno veliko poplavljeno područje (uglavnom zimi i u proljeće) čiji je samo jedan dio uvijek pod vodom - Prološko jezero. Voda u navedeno područje dolazi rječicom Suvajom iz akumulacijskog jezera Ričica (zeleno jezero), koje je udaljeno svega nekoliko kilometara prema sjeveru.
Jezero i okolno područje može se najbolje vidjeti sa Galipovca, vidikovca iznad istoimenog jezera a na koji se dolazi vozeći se od Lovreća preko Nikolića u Proložac. Naravno da smo tamo svratili odmah pri dolasku vidjevši odmah prekrasnu panoramu imotskog polja. Lijepo uređeni vidikovac nalazi se na samom kraju Dolića Drage s kojega se mogu vidjeti lokvičićka jezera kao i dobar dio imotskog polja. Imotsko polje proteže se u prema jugoistoku u dužini od kojih 30tak kilometara, od kojih se samo polovica nalazi u Republici Hrvatskoj a druga polovica (Bekija) u Bosni i Hercegovini.
Na poplavljenom području nalazi se i mali brežuljak koji tijekom visokih voda postaje otočić. „Manastir“ se zove jer je na tom mjestu, pod sjevernim liticama jezera, jedno vrijeme bio franjevački samostan. Naime, prema najstarijim dokumentima, franjevci su došli u Imotsku krajinu oko1300. godine. Nastanili su se na Opačcu (u Prološcu) na izvoru rijeke Vrljike, gdje se uz crkvu Sv. Marije i danas vide ostaci temelja iz XIV. st., a gdje je prije možda bila i benediktinska opatija.
Najstariji spomen tog starog samostana potječe od pisca Paulina iz Venecije (umro 1344. god.), koji među samostanima Bosanske vikarije spominje i samostan u Imotskom koji je pripadao Duvanjskoj kustodiji. Prodorom Turaka u Imotsku krajinu (1493. g.) samostan na Opačcu sasvim je stradao. Franjevci su stoga jedno vrijeme živjeli u hospiciju na Kamenmostu dok nisu početkom 16. stoljeća sagradili novi, mali, skromni samostan na navedenom 'otočiću' u Prološcu.
Kroz oko sto godina boravka na 'otočiću' napuštali su i vraćali su se u ovaj samostan više puta, ovisno o okolnostima (progonu) da bi ga 1715. godine zauvijek napustili kada je i porušen. Te su se godine zbog opasnosti od Turaka privremeno premjestili u Omiš gdje je sagrađen (treći) samostan sv. Franje na Skalicama, koji je preimenovan u samostan Gospe od Karmela kad su se fratri vratili u stari/novi samostan Sv. Franje u Imotskom. Naime, nakon oslobođenja Imotske krajine od Turaka 1717. godine, franjevci su se prvo smjestili pod Topanom drevnom tvrđavom kod crkve Gospe od Anđela a onda nedugo poslije osnovali su novi samostan (četvrti), ovaj put u samom gradu Imotskom. Samostan se kao i crkva zbog neimaštine i drugih nesklonih okolnosti dugo godina gradio.
Inače, mjesto Proložac poznato je po tradicionalnom slavlju blagdana Velike Gospe, 15. kolovoza, kada tisuće vjernika iz šireg imotskog područja kao i područja Hercegovine dođe na slavlje kod "zelene katedrale"; lijepo uređenog prostora za vanjsko slavlje Velike Gospe na izvoru rijeke Vrljike. Misno slavlje na otvorenome, u vjerskoj građevini, koja ima oblik netipične otvorene bazilike u Prološcu najveće je u cijeloj Imotskoj krajini te među najvećima u Republici Hrvatskoj.
Osim slavlja Velike Gospe Proložac je poznat i po sada već tradicionalnim živim jaslicama. Predivna priča o rođenju Boga i čovjeka u neobičnom ambijentu drevnog Betlehema, upriličenog u koritu rijeke Suvaje kod mosta u Prološcu, svake godine privlači sve veći broj posjetitelja, kako stanovnika Imotskog kraja tako i susjedne Hercegovine.
Nakon obilaska Prološkog blata vozili smo se kroz polje južnim dijelom imotskog polja uz Lokvičiće okruženi mnoštvom vinograda (dijelom i pod vodom) poznatih autohtonih sorti; kujundžuše na prvom mjestu jer je najzastupljenija ali i žilavka, ponegdje i pošip (bijela vina) kao i trnjka i vranca (crna vina), osobito na sjevernom dijelu polja. Osim mnoštva vinograda u polju vidjeli smo vinograde i po okolnim obroncima i padinama na sjevernom dijelu polja.
Gledajući zimskim suncem obasjan sjeverni dio imotskog polja dobismo i nadahnuće parafrazirati Hasanaginicu, najpoznatiju imotsku baladu, nastala za vrijeme osmanlijske okupacije:
Što se bjeli u gori zelenoj?
Al' su snjezi, al' su labudovi?
Da su snjezi, već bi okopnuli,
labudovi, već bi poletjeli;
nit' su snjezi, nit' su labudovi,
nego bijeli novi vinogradi,
što ih vrijedne ruke napraviše
od Grabovac roda ti se zvaše.
Radi se, dakle, o novim vinogradima poznate prološke vinarije Grabovac (lokalitet Vučja draga) u obrađenom kršu iznad samog mjesta, u blizini Crvenog jezera. Uz Imotu, nekada jednu od najvećih vinarija na našim prostorima, današnji nositelji proizvodnje vina u Imotskoj krajini brojne su privatne vinarije, od kojih izdvajamo osobito vinarije Grabovac, Jerković, Matković, Šimunović, Sušić, Rebić, Buljan i Glavota. Izvrsnu kujundžušu Katich iz Lovreća nedavno smo probali, zahvaljujući fra Mariju Jurišiću, te je sa zadovoljstvom pridodajemo navedenom popisu.
Budući da se proizvodnja vina i površina pod vinogradima u Dalmaciji ali i cijeloj Hrvatskoj, nažalost, iz godine u godinu smanjuje onda raduje svaki svijetli primjer sadnje novih vinograda i proizvodnje novih vina. U tome kako obnoviti vinogradarsku proizvodnju, napraviti vinske ceste, vinarije, zatim kušaonice, brendirati vino može se učiti ne samo od peljeških i hvarskih vinara već i od susjeda - poduzetnih Hercegovaca.
Ipak, osim sve boljeg vina u Imotskoj krajini, čijoj se degustaciji veselimo nakon ovakve reklame, odnedavno se proizvodi i gin - craft gin znakovita naziva “Commodore’s gin”. Odgovorni 'krivac' je vinjančanin Josip Tolić, magistar ekonomije i sin proslavljenog bojovnika, pripadnika Treće Imotske bojne 4. Gardijske brigade, pok. komodora Ivice Tolića. Nakon dolaska autoceste i osobito proboja tunela Sv. Ilije kroz Biokovo u relativno kratkom periodu Imotska krajina doživjela je pravu renesansu. Uz preko četiri stotine vila i kuća za odmor, paletu novih sadržaja, proizvoda, zatim električnih bicikala, čak i parfema Matan i Nusha, nazvanih po popularnim ulogama iz antologijske serije Prosjaci i sinovi, nadamo se da će turistički boom još više doprinijeti razvoju novih sadržaja i većoj proizvodnji autohtonih proizvoda.
Tome će dakako doprinijeti i zelena, jeftinija električna energija iz sunčane elektrane u izgradnji u Prološcu, točnije u Klancu koji se nalazi između Postranja i Ričica, lokaliteta u blizini srednjovjekovne tvrđave Badnjevice. Također tome doprinosi i sve uspješnija "Imotska pijaca", prodaja proizvoda (prvom srijedom u mjesecu u Imotskom) lokalnih OPG-ova (voća, povrća, mesa, sira, vina, likera, sokova od višnje, kadulje, bazge, orahovca i rogača, sve vrste domaćih džemova, sirupa, ljekovite hrane, krema i sl). Inicijativa može biti nadahnuće i za druge gradove u Dalmaciji i Hrvatskoj.
Vozeći kroz plodno polje, dijelom prateći i Camino Imota, uz kanal kojim Suvaja dovodi vodu u zapadni dio polja prošli smo tako pokraj Šumeta, zatim nekadašnje moćne vinarije, koja čeka bolje dane (privatni kapital) te se zaustavili nakratko na Perinuši; na mlinicama na Vrljiki u dvoru poznate obitelji Franceschi. U okruženju nekadašnje Agrokoke naišli smo na mali 'zoološki vrt'; vidjeli smo običnog konja, zatim jednog malog, slatkog, debelog konjića (ponija), vepra, što je u nama izazvalo pravo iznenađenje, i psa koji navedene čuva od svega osim od znatiželjnih pogleda kojima se i sam veseli.
Došavši na Kamenmost, gdje se nalazi crkva Sv. Luke, najstarija crkva u Imotskoj krajini koja svoje korijene vuče iz predturskog razdoblja, nismo išli cestom prema Zmijavcima i Runoviću već bijelim putem, prateći tok Vrljike gotovo do same granice. Vrljika je najveća imotska rijeka. Iako ima više pritoka najviše se napaja sa dva izvora: Opačka i Utopišća. Vrljika ima tok dug oko 70 km, od kojih je samo 13 km u Hrvatskoj. S jedne strane je sasvim obična krška rijeka a opet, s druge strane, radi se o jako neobičnoj rijeci.
Naime, to je rijeka koja ponire i ponovno izvire. Neobična je i po tome što ima više imena. Tako se u sjevernom dijelu toka zove Vrljika, zatim Matica koja nestaje u ponoru Šajnovac. Ponovno izvire ali kao Tihaljina, pa se nizvodno zove Mlada, i konačno se kao Trebižat ulijeva u Neretvu. U svom toku, između ostalog, sadrži i endemične ribe: mekousna, imotska gaovica, makal i basak.
Vozili smo se uz Vrljiku bijelim putem kroz polje prema jugoistoku dokle se moglo. Zatim smo se vratili natrag i kod Padića (moguće i Petrovića) mlinice u Zmijavcima prešli na drugu stranu rijeke, kratko se zaustavili kod crkvice i mlinice i nastavili put prema Runoviću. U Runoviću smo svratili do crkve Gospe od Karmela.
Kako je crkva bila zatvorena nismo mogli vidjeti interijer osobito oltar i ambon, rad akademika Kuzme Kovačića, kao ni križni put, rad akademkinje Marije Ujević-Galetović. Vidjeli smo samo crkvu izvana; zvonik koji dominira okolicom i zapazili i dva reljefa: jedan na brončanim vratima crkve s kristološkim motivima, rad ak. kipara Anđelka Odaka i drugi, preko puta crkve gdje je podignut vanjski oltar za službu Božju ljeti, osobito za blagdan Gospe od Karmela, reljef Krista uskrsloga, rad ak. kipara Duje Botterija.
Nismo imali vremena obići ostatke nekadašnjeg rimskog municipija Novae na kojima je i na stalo selo Runović kao ni prethodno vidjeti ostatke ranokršćanske bazilike u Zmijavcima i crkvu Svih svetih. Preko polja smo došli do Vinjana Donjih i krenuli uz Rebića stranu prema Imotskom. Tu sam se sjetio svoje đakonske službe koju sam u Vinjanima kod sv. Ante i Roka, zatim kod sv. Nikole i sv. Kate, prije petnaestak godina (2004.) vršio. Ostali su mi i ljudi i mjesto u jako lijepom sjećanju.
Došavši u Imotski svratili smo najprije u crkvu Sv. Franje koja se kako smo prethodno naveli skupa sa samostanom, dugo i strpljivo izgrađivala pa danas blista i služi na ponos svim Imoćanima. Nakon kratkog odmora, gvardijana fra Zorana Kutlešu nismo 'uhvatili', posjetili smo dva imotska bisera: Modro i Crveno jezero.
Modro jezero simbol je grada Imotskog i zasigurno je jedno od najljepših krških jezera u Hrvatskoj. Smjestilo se na sjeverozapadnom obodu grada u krškoj vrtači (ponikvi), u grotlu dubokom 300 do 500 metara, gdje se razina vode tijekom godine neprestano mijenja. Kako razina vode tijekom godine znatno oscilira tako nisu rijetke godine kada i potpuno presuši pa dno jezera postane jedinstveno nogometno igralište.
Nedaleko od Modrog jezera prema zapadu nalazi se i Crveno jezero koje nikada ne presuši. Ono je vrtača ispunjena vodom, nastala urušavanjem stropova golemih podzemnih prostorija. Stručnjaci ga često nazivaju čudom krša jer je riječ o provaliji (grotlu) približnog promjera 200 m, a dubine čak 550 m. Dno jezera je samo par metara iznad razine mora! Prema morfološkoj klasifikaciji Crveno jezero je najdublja jama Dinarskog krša koja je samo do polovice ispunjena vodom, i jedna je od najdubljih stalno potopljenih speleoloških jama na svijetu. Jezero je ime dobilo po crveno-smeđoj boji stijena koje ga okružuju.
Kako je zimski dan kratak tako smo se nakon okrjepe zaustavili još kod "zelene katedrale" (Dva oka ćemo vidjeti drugi put), te pogledali prvo poluvrijeme finala svjetskog prvenstva (Argentina : Francuska). Drugo poluvrijeme smo pogledali u Cisti provo te se zadovoljni vratili u Split slušajući svečani doček naših brončanih a biti zlatnih nogometaša koji su nam priuštili toliko radosti i na kojima su nam mnogi susjedni narodi s pravom zavidni. A kako i ne bi kad imamo više medalja sa svjetskih prvenstava negoli oni nastupa. I opet ćemo u biciklistički 'vijađ' čim nam obveze dopuste, dan se produži a vremenske prilike učine boravak u kući nepodnošljivim.
Tekst: fra Ivica Jurić
Foto: fra Ante Vučković i www.visitimota.com