Kako je to više od 40 godina biti u misijama, odnosno skoro pola stoljeća, otkrile su misionarke u DR-u Kongo, u Nyantendeu, i članice Družbe školskih sestara franjevki Krista Kralja Splitske provincije: s. Erika Dadić i s. Mislava Prkić.
Ove dvije redovnice zaista su ugodno društvo i nemoguće je ne osjetiti toplinu kojom zrače, protkanu jednostavnošću, spontanošću, duhovnošću, ali i duhovitošću, donosi Nedjelja.ba.
Gotovo pola stoljeća…
S. Erika Dadić, rodom iz Poljica (ninskih) kod Zadra kaže kako je uvijek mislila poći u misije, posebno kad je bila još mlada sestra i novakinja. „Gledajući film Bamboo – o afričkoj djeci, to me je toliko privlačilo da sam stvarno željela ići u misije. Bila sam presretna kad su mi poglavarice to dopustile. Sretna sam, eto, 48 godina s ovim pozivom“, kazala nam je misionarka s trenutno najduljim misijskim stažem misionara Crkve u Hrvata.
Ona je u tadašnji Zair, u prvu misiju, otišla 1974. sa s. Romanom Baković. „Mi smo se dragovoljno javile za misije, napisale smo zamolbu da bi nas pustile glavne odgovorne sestre. Najprije smo išle učiti francuski jezik u Pariz oko devet mjeseci, sve skupa, i zatim smo pošle u misije.
Dočekali su nas ljudi, svijet – iako nas nisu znali – bili su ljubazni. Tamo su bili već naši fratri iz Splitske provincije, koji su nas također dočekali, a dopratile su nas časna majka i sestra provincijalka. Još nije bila gotova naša kuća. Bila je u gradnji, tek samo temelji, onda smo mi išle najprije učiti jezik mashi – njihov jezik. Dok smo to završile, i kuća je bila pri kraju – nije bila potpuno dovršena, ali smo ipak imale gdje nastaniti se. To je bilo 1975.
Naše prve zadaće – koje smo znale i prije nego smo došle – bile su katehizacija za mene jer sam bila katehistica, a s. Romana je u domaćinskoj školi opismenjavala djevojke i žene, te ih učila šivanju, krojenju, pletenju“, prisjetila se naša sugovornica.
Dalje je nastavila kako su 1975. došle s. Blaženka i s. Ljubomira. S. Ljubomira se ubrzo – nakon tri mjeseca – vratila, a s. Blaženka je ostala.
Rat!
Kada govorimo o privikavanju na uvjete u misijama, s. Erika je spomenula kako neku posebnu poteškoću nikad nije osjetila, niti je imala osjećaj da je među nekim „stranim svijetom“. „Oni su nas tako lijepo prihvatili, i posebno veselje mi je bilo kad smo, mi sestre, išle po selima poučavati. To je bila velika radost. Oni bi pred nas iznijeli sve njihove probleme i nastojale smo im pomoći i savjetovati ih, tih prvih godina. Poslije, kada je počeo rat, onda je situacija bila sasvim drukčija. Mogu reći da zahvaljujemo samo dragom Bogu što smo ostale žive. Nekoliko smo puta bile u životnoj opasnosti – pred smrću. Morale smo se na neko vrijeme povući – to je biskup savjetovao – u Bukavu, u grad. Tu smo bile u jednoj kućici okupljene, te smo molile oce isusovce ako nas mogu primiti u svoj kolegij, i bilo je dogovoreno na šest mjeseci, međutim ostale smo šest godina.
Nikad nismo pomislile na povratak, čvrsto smo držale da moramo ostati sa svijetom. I kad smo ostale kroz svu tu situaciju, onda su kršćani rekli: sada vidimo što su katolički misionari. Jer protestantski – uglavnom Norvežani, koji su imali svoje obitelji – oni su odmah otišli. No, nama je Bog dao snage“, posvjedočila je misionarka.
Inteligentan narod
Njoj se s. Mislava, inače rodom iz Ramljana u Dalmatinskoj zagori, pridružila nakon pet godina, točnije 1979. „O misijama sam razmišljala još kad sam bila u gimnaziji, pa u novicijatu, u junioratu i kad mi se pružila prilika, nisam se dva puta mislila“, s osmijehom se prisjetila sestra. „Već 43 godine sam tamo. S pomoću Božjom još sam tu, to je stvarno milost Božja. Naša susestra s. Blaženka Barun ima 87 godina te ni ona ne pomišlja o povratku.
Kada sam stigla, već je zajednica kao takva formirana, nisu bili baš strogi početci, iako su sestre još uvijek u dosta toga oskudijevale. Znate, polako ide razvijanje djelatnosti u misiji. I ja sam u početku učila jedan od urođeničkih jezika mashi jer francuski kao službeni jezik može se samo koristiti s onima koji su išli u školu, i to je administrativni jezik, ali za komunikaciju sa svijetom morate znati neki urođenički jezik kako biste mogli raditi“, kazala je s. Mislava.
Jedno vrijeme predavala je vjeronauk u srednjoj školi, kao i latinski. „Oni muku muče sa svime jer nemaju knjiga, nego morate sve na ploču pisati, što oni prepisuju u svoje bilježnice i onda morate pregledati jesu li dobro napisali da ispravno nauče. A onda svatko ima svoj rukopis, a ima ih raznih… Ali mogu vam reći da su oni stvarno inteligentni. No, nažalost, većina njih ne može razviti to što im je Bog dao“, posvjedočila je misionarka koja je sve do unatrag nekoliko mjeseci bila ravnateljica srednje škole. „Zbog moje životne dobi i nakon tolikih godina u misijama – povukla sam se iz škole, a nastavile su naše sestre urođenice. Ono što smo mi započele, one nastavljaju. Sada sam više-manje u zajednici, nama nikad ne fali posla – sad smo ‘iz Jeruzalema prešli u Galileju’“, simpatično je i slikovito objasnila redovnica.
… bez mira sve je ništa
Trenutno ih je sedam sestara Hrvatica i 26 urođenica, a najpotrebnije od svega im je da „dođe mir“.
„Sjećam se jedanput kada je netko iz neke institucije u Europi dolazio kod nadbiskupa te smo bili skupa ondje, pitali su ga: ‘Oče nadbiskupe, kako Vam možemo pomoći, koja pomoć treba?’; a on je odgovorio: ‘Ako možete igdje govoriti da nam pomognu povratiti mir – onda ćemo raditi svojim rukama i imat ćemo ono što nam je najpotrebnije.’
I ja bih rekla da je to do sada najnajpotrebnije. Uslijed nesigurne, mogu reći, ratne situacije – više od 20 godina – bijeda se povećava. Ne bih rekla siromaštvo, nego mizerija. Ljudi žive u nesigurnosti, mnogi su napustili sela jer su stalno ondje napadani, ubijani. Došli su u grad bez posla, bez polja, nemaju ništa, tako da na naša vrata svaki dan dolaze siromasi tražiti pomoć – ali nije moguće svima pomoći – učinimo onoliko koliko možemo, ali previše je potrebitih.
U našoj četvrti bilo je jako nesigurno i svaku noć su napadali i zajednice i ljude. Onda smo sa šefom četvrti organizirali da nas nekoliko ljudi čuva, i zabranili su da auti i motori prolaze poslije 18:00 h. Ako vide nešto sumnjivo, oni reagiraju šefu koji alarmira policiju. Otkad je tako, ipak je mirnije i sigurnije“, ispričala je s. Erika.
„Iskoristila bih priliku zahvaliti svim našim dobročiniteljima jer ovo što smo do sada mogli učiniti, to je uistinu zahvaljujući njima. Kad smo mi došle, nije bilo nikakva dispanzera ni bolnice, a uz pomoć dobročinitelja najprije smo izgradili dispanzer zatim bolnicu, tako da je sad tu stalno liječnik; onda školu i pomogli smo školovanje puno djece, a to je vrlo važno jer roditelji nemaju čime platiti.
Preporučam sve nas u molitve svih vas, naših dobročinitelja; molite puno za nas i naš svijet“, poručila je s. Erika, radosna navjestiteljica još radosnije vijesti.