Posted by Advent (došašće) znači »dolazak«. Mi čekamo na dolazak Isusa Krista u naš svijet. Crkva o tome dolasku govori na trojak način: o Isusovu dolasku njegovim rođenjem prije 2000 godina, o Kristovu dolasku u našu nutrinu danas, i o njegovu dolasku u slavi na kraju vremena. Ali da li nas Kristov dolazak uopće dira? Ne bi li radije trebao doći prijatelj ili prijateljica? Ne bi li trebala doći neka druga vlast, neko drugo društvo? Što će Kristov dolazak prouzročiti u našemu životu, u našemu svijetu? Često čujem kako ljudi uzdišu: Još nisam sasvim u tome. Pusti me da najprije dođem! Najčešće nismo ondje gdje jesmo. Svojom dušom mi još nismo prispjeli, još nismo došli. Rabimo riječ »dolazak« i drukčije. Za nekoga čovjeka kažemo da je dobro došao. Novi šef je dobro došao kod svojih suradnika. Prihvatili su ga. Bodre ga.
U došašću
slavimo dolazak Isusa Krista k nama, njegov dolazak u naše srce. A to s jedne
strane znači da Isus dolazi k nama, da kuca na vrata našega srca. Mi naravno
znamo da je Isus već došao. On je prije 2000 godina došao kao čovjek na zemlju
da bude s nama. I već je dugo tu, s nama. U našoj je sredini kad slavimo
bogoslužje. Ali mi ga doživljavamo kao dolazećega, jer mi sami nismo kod sebe.
Karl Valentin je to zgodno rekao: Večeras imam posjet. Nadam se da ću biti kod
kuće. Mi često nismo kod sebe doma. Negdje smo drugdje sa svojim mislima i
osjećajima, šećemo sa svojim mislima. Jer nismo kod sebe, doživljavamo i
Krista, koji je već odavno kod nas kao onoga koji dolazi. Pitanje je hoće li
taj Isus stvarno doći k nama, hoće li uspjeti sa svojim kucanjem ili ćemo
prečuti njegov dolazak.
Iz latinske riječi advenire izvodimo
riječ dolazak, advent, ali i riječ »pustolovina, avantura«. Kad Bog dođe k
nama, onda je to za nas pustolovina. Sve naše svakodnevne izvjesnosti se tada
slamaju. Ima mnogo bajki koje pripovijedaju o tome da netko očekuje Božji
dolazak. Pripravlja svečan objed. Ali mu se ispriječe drugi. Siromah kuca i
moli za pomoć. Bude odbijen. Dolazi mladić, ali i on ometa čekanje Božjega
dolaska. Bog je zapravo došao u ovim siromašnim ljudima. Ali mi smo toliko
upiljeni u svoje slike o Bogu da previđamo njegov dolazak. Uvijek čekamo na
nešto izvanredno i niti ne primjećujemo kako Bog svakodnevno dolazi k nama u
ljudima koji nas za nešto mole, u ljudima koji nas obdaruju smiješkom. Svaki
susret s nekim čovjekom pustolovina je, Božji dolazak k nama koji postaje
poseban događaj, ako smo za njega otvoreni.
Samuel Beckett je u svojoj drami U očekivanju Godota opisao uzaludno čekanje dvojice probisvijeta, skitnica Vladimira i Estragona na nekoga gospodina Godota. Obojica čekaju i čekaju, ali Godot ne dolazi. Oni se već hoće objesiti. Ali do toga ne dolazi, i oni su izgubljeni. Tada će Estragon: A ako on dođe Vladimir odgovori: Tada smo spašeni. To je istina: Kad Bog dođe k nama, mi smo tada spašeni. U to se danas uzdaju mnogi ljudi. Ali oni zaludu čekaju da Bog k njima dođe. Oni ne iskusuju njegov dolazak. Bog dolazi u svakom trenutku. Tako govore mistici. Pitanje je primjećuješ li njegov dolazak. On dolazi k tebi u tihim poticajima tvoga srca. Kuca na tvoja vrata. Želi svratiti k tebi. Ali ti si možda previše zaokupljen sobom i ne čuješ njegovo kucanje. Ako si kod sebe, doma, u dodiru sa samim sobom, moći ćeš čuti njegovo kucanje i pustiti ga unutra. Kad On uđe u tvoje srce, ti si spašen, ti si tada oslobođen svoje otuđenosti, svoje raskidanosti, ti tada na jedan nov način dolaziš k sebi, tada znaš tko si. Vrijeme došašća želi te pozvati da dođeš k sebi da bi i Krist mogao doći k tebi, u svakom trenutku, ali i na kraju vremena kad tvoje vrijeme bude pri kraju i Krist dođe k tebi u svojoj slavi, da zauvijek budeš s njim i sa sobom, da prispiješ na cilj svoje čežnje.
Anselm Grün