Samo je jedan savršeni Gospodin

BogoslovPosted by

O Isusu, našem Spasitelju, za one koji vjeruju u Njega, može se govoriti i kao o liječniku duše i tijela. I On to uistinu jest. U Matejevom evanđelju, primjerice, čitamo kako Isus poziva ljude k sebi, osobito one koji su se pod teretom besmisla pogubili po životnim stranputicama. Da, ništa tako ne umori čovjeka kao zasićenost ispraznošću; besciljno lutanje životom koje svoj smisao traži u različitim surogatima, nadomjescima pravom izvoru smisla i ljepote našeg života – Kristu Gospodinu. 

U spomenutom tekstu Isus kaže: Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako (Mt 11,28-30). Kako jednostavne a kako lijepe, utješne misli! Mi smo ih puno puta čuli pa smo u opasnosti da nam postanu tako obične, svakodnevne. Međutim, one to nipošto nisu zato što ni Krist nije običan. Premda On govori sasvim obične, svima poznate riječi ipak iz Njegovih usta one zvuče sasvim drugačije. Imaju autoritet, jasnoću, dubinu, ljepotu – jer su odraz Onoga koji ih izgovara. I jer to nisu samo riječi. U njima je život, snaga jer nema razlike između njih i života onoga koji ih izgovora.

Svjestan je te snage, jedinstvenosti Krista i sveti Petar. To se možda najbolje vidi u zgodi iz Cezareje Filipove. Naime, kad su jednom zbog „tvrde besjede” i previsokih Isusovih zahtjeva učenici počeli odlaziti od Njega Gospodin ih je provokativno upitao hoće li i oni otići od njega. Dok su se učenici još pogledavali, zatečeni neobičnim pitanjem, Petar je „spasio stvar” uzvrativši protupitanjem: „A kome da idemo Gospodine? Ti imaš riječi života vječnoga!” (Iv 6,68)

Snaga Božje riječi

Riječi su snažne kad je život autentičan. Dugi je niz značajnih osoba koje su se divile Kristovim riječima koje smo na početku donijeli. Za ovu prigodu ćemo istaknuti samo misao sv. Augustina koji na jednom mjestu zapisa: “Kod Platona i Cicerona čitao sam vrlo mudrih i divnih misli; ali nikad nisam ni kod jednog pročitao: ‘Dođite k meni svi umorni i opterećeni.'” Isus je jedinstven, originalan. Gotovo je nemoguće ostati ravnodušan, ‘neokrznut’ Njegovom dobrotom i nakon čitanja barem jednog dijela Evanđelja. Zašto? Zato što Isusova riječ nije poput drugih riječi. Ona liječi. Umiruje. Tješi. Ispunja smislom. On to i kaže svojim učenicima: „Riječi koje sam vam govorio duh su i život su” (Iv 6,63).

Božja riječ uvijek je nova, snažna. Ona ima moć da nas smiruje; podari nam jasnoću kad dubitamo, snagu kad očajavamo, smisao kad nam se zatamne obzori i kad se svaki vjetar učini dobrodošao i suvišan; pravi put kad čovjek izgubi busolu, volju za životom pa ne zna ni što bi ni odakle bi počeo. Ukratko, ozdravlja nas. Kako? Tako što joj dopustimo da nas obuzme, da nas njezin duh prožme. Onda će biti moguće da i naše riječi i misli budu jasne, duboke. Smislene i pune nade. Dijaloške, obzirne, bez osuđivanja.

Kad se u Božjoj riječi ogledamo kao u zrcalu brzo na sebi uvidimo ono što trebamo promijeniti. Moguće je i obrnuto: umjesto samokritičnosti i razlučivanja vlastitog stanja kroz prizmu zahtjevnosti Božje riječi – kritičke se osvrnuti samo na Božju riječ, preskačući sebe. U tom slučaju se stavljamo iznad nje prosuđujući je, tražeći joj manjkavosti, i redovito reducirajući njezinu zahtjevnost samo da bi sebi ugodili – da se ne bi mijenjali. Kao što ne čistimo ogledalo kad vidimo prljavštinu na licu nego samo lice isto tako ne treba umanjivati zahtjevnost Božje riječi, već povećavati vlastite sposobnosti oslanjajući se na Boga.

Jaram je moj sladak i breme moje lako

Isus je i zahtjevan, što se, osobito danas, često zaboravlja jer smo sve skloniji od Njega uzeti samo ono što nam odgovara a sve drugo previdjeti. Sjetimo se samo Njegovog veličanstvenog Govora na gori. Ljudi su ostali zaprepašteni slušajući ga. Ta zborio kao onaj koji ima vlast a ne kao farizeji; ljudi su visjeli o Njegovoj riječi (usp. Mk 1,22). Uzimajući u obzir Njegove zahtjeve i sam primjer života kako ćemo ispravno shvatiti navedenu misao kad kaže: jaram je moj sladak i breme moje lako. 

Po čemu je Njegov jaram ugodan i breme lako? Odgovor je sasvim jasan: po tomu što se On sam stavlja u jaram i što On sam nosi breme, naše breme. A što je to jaram? Nekada, kad su ljudi živjeli uglavnom na selu i bavili se poljoprivredom bilo je to nepotrebno pitanje. Danas to više nije slučaj pa Isusove riječi prvo treba razumjeti a onda utjeloviti, slikama, primjerima u svakodnevni život. Jaram je, ukratko, okvir od drveta koji se volovima stavlja na vrat. Za taj se jaram pričvrsti rudo od zaprežnih kola ili konop i tako volovi vuku zaprežna kola ili plug.

I sad bi to bio kao neki ideal za nas – upregnuti se poslušno u Božji jaram i strpljivo nositi breme života? Ne zvuči nimalo ugodno, naprotiv. Zar se mi oduvijek ne želimo riješiti različitih jarmova i biti slobodni? Kako će to Kristov jaram biti sladak a breme lako? Tako što On ne nameće nama svoj jaram, svoju volju, težinu svojim zahtjeva – već s nama nosi jaram. Pomaže nam. On je naš suputnik i prijatelj, supatnik i Spasitelj. Onaj koji se podmeće a ne izmiče, kad je teško. 

Slika jarma, koju je uzeo, zorno prikazuje Njegovu ulogu sudionika a ne promatrača. Čovjek koji se otvara Bogu, dakle, nikad nije sam, Bog je uz njega, i ta – Božja blizina – sve čini laganim, podnošljivim. Tko s Bogom hodi ne umara se. Korak mu je lagan a srce ispunjeno. U Svetom pismu čitamo: “Onima koji se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se” (Iz 40, 31)

Zatim, što se tiče konteksta, važno je napomenuti kako je ovaj Isusov govor dio Njegove duge i na više mjesta u evanđelju zabilježene rasprave s farizejima. Ono što, za ovu prigodu, možemo izdvojiti, a što će nam pomoći bolje razumjeti Božju riječ jest sljedeće. Isus je često napadao farizeje zbog njihovog formalizma i licemjerja. Govorio im je, primjerice, da teška i nesnosna bremena stavljaju ljudima na pleća, a sami ni da bi prstom maknuli (usp. Mt 23, 4). 

Ukratko, s jedne strane, predbacivao im je nedosljednost života kao i nepotrebnost “teškog i nesnosnog bremena” kojeg nameću drugima. A koje je to breme? To je breme zakona, odnosno, vršenje 613 zakona koje je s vremenom postalo samo sebi svrha a predstavljalo je ogroman teret; vanjsku formu a ne unutarnji odnos s Bogom. Odnos s Bogom izgrađuje i rađa radošću služenja a samo vanjsko vršenje namnoženih ‘uredaba ljudskih’ opterećuje i rađa gorčinom.

I nama, vjerujem, na živce najviše idu oni koji svima dijele lekcije o životu a svoj život ne mogu urediti, uskladiti s vrijednostima koje zagovaraju i od drugih traže. Trebaju li se onda tih vrijednosti odreći i, da bi bili dosljedni, svoj trenutni način života smatrati idealom? To nipošto. Savršeni Gospodin samo je jedan. Dovoljno će biti samo da se odreknu dociranja i budu milosrdni kako je milosrdan Otac naš nebeski.

Umorni čovjek

Suvremeni musilovski čovjek sve je više, nažalost, čovjek bez svojstava i vrijednosti. Kao takav on je npr. kadar napadati zloglasnu Islamsku državu jer zlostavlja žene i istovremeno izrugivati svoju susjedu, lijepu Anu, jer čuva nevinost; on osuđuje rat jer je to suludo uništavanje života ali i istovremeno hvali filozofiju kojoj je život samo besmisleno gubljenje vremena.

Nadalje, on se zgrožava zbog zlostavljanja životinja i biljaka ali i zdušno brani ubijanje najnezaštićenijih u majčinoj utrobi; on se prvi zalaže za očuvanje okoliša zdravim ali i za razaranje ljudi različitim ovisnostima o drogi, kocki, alkoholu, pornografiji… Taj moderni dezorijentirani čovjek sve više i tradicionalni brak prezire i smatra sakrament samo pukom ceremonijom nevažnih papira a nazovi brakove istospolnih partnera (papirima sad važnim potvrđene) – pravom ljubavlju.

On, vječni skeptik, jedino je dosljedan u potkopavanju vlastitih temelja, kršćanskih vrijednosti na kojima je društvo sazdano. Izgubljeni mornar slomljenog kormila koji u svakom vjetru podjednako vidi i spas i propast. Nijednom se stoga u potpunosti ne predaje i rezultat takvog izbora tj. načina života je poprilično izvjestan.

Budući da nikom ne vjeruje pa ni sebi de facto je sasvim beskoristan čovjek jer koliko god druge opravdano kritizirao i probleme dobro uočavao njemu neprestano izmiče temelj na kojem bi gradio i vrijednosti za koje bi se žrtvovao. Umori se od života i vegetira proglašavajući mala zadovoljstva smislom života. Ako je malo takvih ljudi može se i živjeti. Ako prevladaju u društvu dekadencija caruje.

Što je potrebno da se odupremo tom umoru od života? Potreban je povratak Bogu, liječniku duše i tijela, i životu po njegovim vrijednostima od kojih je jedna od temeljnih – vrijednost braka i obitelji. Potrebno je ostvarenje onoga što Isus traži od nas, svojih učenika – da budemo sol zemlje i svijetlo svijeta; da budemo začin ovom svijetu, začin koji ga čini ljepšim, humanijim, plemenitijim; da budemo ljudi koji božansku iskru radosti i nade pronose i nikada se ne predaju beznađu, ravnodušnosti i očaju.

Nadalje, potrebno je da budemo svjetlost svijeta, svjetlost koja primjerom života, radom i poštenjem, dobrim odgojem i neprestanim učenjem svijetli drugima i pokazuje pravi put; put ostvarenja, koji donosi radost i smisao. Put koji postiže konačni uspjeh – život vječni, koji osmišljava sve ovozemaljske izbore. Svjetlo koje u tami svjetli i tama ga ne obuzima (usp. Iv 1,5) želi se i u našem srcu nastaniti. Ne kako bi nas ograničilo i suzilo našu slobodu, već upravo suprotno – kako bi slobodu živjeli u punini. Božić koji je pred nama prigoda je da Mu vrata svog srca otvorimo. „Kvaka” je samo iznutra.

fra Ivica Jurić

Foto: Marko Ivan Rupnik, https://www.holyart.it