Mons. Srećko Badurina – čovjek za drugoga

BogoslovPosted by

Bio je to čovjek prirodnog nenamještenog ponašanja, hrabar u naviještanju Evanđelja i dosljedan u njegovoj primjeni, čovjek dijaloga, ekumenski otvoren i bratski bliz. Crkvi treba više ovakvih autentičnih i nenamještenih pastira, a vrijedilo bi i pokrenuti proces za njegovu beatifikaciju.

Srećko Badurina prvo je od jedanaestero djece Pavla i Sokole rođene Baričević. Ima dva brata redovnika svećenika, franjevca trećoredca: fra Ivana i fra Antuna, i dvije sestre koludrice, benediktinke u Pagu. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu. U dvanaestoj godini života ulazi u redovničku zajednicu franjevaca trećoredaca glagoljaša. Prvu mladomisničku godinu djeluje kao kapelan u novoosnovanoj (1953.) župi sv. Ivana u Zadru. Nastavlja zatim teologiju na KBF-u u Zagrebu, gdje je diplomirao 1958., a nakon postdiplomskog studija doktorirao je iz morala kod prof. dr. Jordana Kuničića OP disertacijom “Svrha braka osobito prema nauci Pija XII. (prosinac 1965.). Ujesen 1966., dobivši konačno putovnicu, odlazi u Rim, gdje je na Institutu sv. Alfonsa Liguorija upisao specijalni studij moralne teologije. Odslušao je tri semestra, a četvrti je gostovao u  Louvainu i pohađao predmete iz različitih teoloških struka. Diplomirao je na višem institutu Accademia Alfonsiana u veljači 1968. godine. Iste godine započinje također predavati moralnu teologiju i katoličku društvenu nauku na Katehetskom institutu KBF-a u Zagrebu (8 semestara). Istodobno obavlja i niz drugih službi u svojoj provinciji. Posebno se zanima za trećoredsku duhovnost, osobito za njezine srednjovjekovne korijene, te u tom smislu prevodi nekoliko vrijednih članaka u provincijalnom glasilu od kojih “Tau – pokornički i franjevački znak” (1981.) izravno vodi do znaka u njegovom biskupskom grbu.

Premještajem u samostan sv. Franje u Krk (1986.) želi se još određenije posvetiti duhovnosti i mogućnostima nakane zajednice da jedan od samostana (Glavotok na Krku) organizira kao kuću molitve. U tom samostanu imenovan je za biskupa šibenskog, 7. prosinca 1987. Za biskupa ga je zaredio sveti Ivan Pavao II., u Vatikanu, 6. siječnja 1988. U biskupskoj konferenciji ondašnje Jugoslavije u jesen 1988. povjereno mu je vodstvo novoosnovane Komisije BKJ Justitia et Pax (Pravda i mir). U travnju 1993. BKJ mu je povjerila da organizira rad Informativne katoličke agencije (IKA). Na izvanrednom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije (HBK) 8. lipnja 1993., kada je konstituirana HBK, izabran je za prvoga potpredsjednika HBK i postao članom Stalnog vijeća HBK. Na istom zasjedanju izabran je za člana Komisije za uređenje odnosa s državom i za člana Komisije za dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom.

Srčani udar je doživio na blagdan Uzvišenja sv. Križa u Ogulinu, 14. rujna 1996., prebačen je u bolnicu u Zagreb, gdje je umro 17. rujna 1996., na blagdan Rana sv. Franje, u Vinogradskoj bolnici. Pokopan je u katedrali u Šibeniku 19. rujna 1996. Pogrebna misa bila je u šibenskoj katedrali uz sudjelovanje gotovo čitavog hrvatskog episkopata, predvođenog kardinalom Franjom Kuharićem, kao i uz sudjelovanje nuncija Giulija Einaudija, brojnih svećenika i mnoštva vjernika. Pokopu su prisustvovali i predstavnici državne vlasti i drugih religija.

Suosjećanje s ljudima, kako to ističe Drugi vatikanski koncil “u njihovim tjeskobama i nevoljama” (GS,1) oznaka je biskupa Badurine za vrijeme ratnih nedaća posljednjih godina. Ostaje u Šibeniku s vjernicima i upućuje preko radija svoju pastirsku riječ, posebno u korizmi 1993., svim vjernicima, kada se narod skrivao po skloništima i nije se mogao sastajati na slavljenje euharistije u svojim crkvama.

U jednom tekstu iz 1987. godine Srećko Badurina piše: “Glavna protuteža ili ‘protu-snaga’ doživljaju, osjećaju slobode, slobode javnosti, slobode osobe, jest strah, strah izvana, koji se onda pretvara u unutrašnju blokadu. Čini se da smo mi izrasli u jednom podneblju u kojem je generacijama dominirao strah, pritisak odozgor, strane ili domaće sile. Zato se taj mirni posjed sebe, čini se, nije mogao dovoljno razviti. Tako da je tu potrebna neka kolektivna psihoanaliza koja bi izbacila kojekakve strahove i stvarala nešto novo. Ja vjerujem da generacije koje dolaze malo pomalo drugačije dišu i osjećaju negoli starije generacije, koje su na svojoj koži doživljavale nasilje države, policije samovolje pojedinaca ili grupa i sl. Kako je to sve išlo, kako je strah ušao u kosti, koliko je ljude deformirao i dehumanizirao, ili koliko ih je otpor prema strahu možda učinio i građenim ličnostima, ili pak oportunistima, neautentičnima, sluganski podložnima, ropskim dušama… Teška su to pitanja. Sve se to nekako miješa u jednu cjelinu u tom našem ambijentu. Po tome će duhovni profil ljudi biti drugačiji, specifičan, različit od zapadnoeuropskoga, američkog ili nekog drugog. S tim treba računatiReligija spada u vrednote koje su na ovim prostorima na različite načine ugnjetavane. A ono što je ugnjetavano, miješa se s odgovarajućim agresivnostima. Tako se i življena religioznost, koja je izvorište ljubavi, lako može patološki preokrenuti u svoju suprotnost. Potrebno je dakle hrabro razmišljati te pokušati i javno formulirati svoje refleksije, bez pretenzija da to bude zadnja riječ, ali neka bude prinos razmišljanju mnogih na istu temu, gdje polazišta mogu biti različita, tako te se međusobno mogu dopunjati i ispravljati. To je vrlo važno. Time se podiže razina onoga što zovemo duhovni život, svijest. Istina, kaže se kako nije u pitanju shvaćanje svijeta nego mijenjanje, no samo mijenjanje postaje stihijsko ako se ne zna što i kako mijenjati. Humaniziranje života traži u svakom slučaju tu dimenziju opće refleksije”.

Šibenska biskupija danas je na svojim mrežnim stranicama objavila dokumentarni film Srećko Badurina – šibenski biskup autora Davora Šarića, koji je snimljen 1999. godine. Film pogledajte u sljedećem videu.

Izvor: https://www.sibenska-biskupija.hr/