Posted by Od mnogih poruka koju možemo iščitati iz prispodobe o svadbenoj gozbi jedna se odnosi na sliku i stvarnost Crkve.
Crkva je zajednica pozvanih i sabranih. Različitost negativnih odgovora na poziv kralja koji je pripravio svadbu svoga sina uklapa se u opće pravilo. Razloga za negativan odgovor na poziv uvijek ima mnogo i na različite se načine mogu opravdati. Jedan uzvanik ispričava se zauzetošću njivom, drugi trgovinom, a ostali , koji su pohvatali i poubijali kraljeve sluge, otvoreno pokazuju da ne žele doći na svadbu kraljeva sina. No svima je zajedničko da im je nešto drugo važnije od svadbe na koju su pozvani. Drugim riječima, svima im nedostaje ljubavi prema kralju i njegovu sinu, jer ljubav se nikada ne ispričava zauzetošću nečim drugim. Ona spremno odgovara na poziv ljubljenoga.
Ne možemo reći ni da su svi oni koji su na kraju pozvani i sabrani u svadbenu dvoranu iskreno ljubili kralja i njegova sina. Sluge koje su po kraljevu naređenju izišle na raskršća i putove pozvali su i sabrali u svedbenu dvoranu sve koje su našli - i zle i dobre! Eto to je slika i stvarnost Crkve. Ako ova prispodoba ima nakanu opisati sastav uzvanika na svadbi kraljeva sina, kao sliku sastava putujuće Crkva onda nam ona rasvjetljava onu stvarnost koje trebamo biti svjesni u našem svakodnevnom kršćanskom životu.
U svadbenoj dvorani okupljeni su i zli i dobri. Crkva nije zajednica samo dobrih i pobožnih ljudi. Pripadnost Crkvi nije određena razinom osobnog moralnog života, stupnjem inteligencije, ekonomskim standardom, životnom dobi, spolom, nacionalno pripadnošću i slično. Crkva na ovom svijetu kompleksna je stvarnost kao što su to uzvanici na nekoj svadbi gdje se susreću različiti ljudi, često oni koji se međusobno već dugo nisu vidjeli, ili se prije uopće nisu poznavali. No jedno ih ujedinjuje. Svi oni moraju na neki način biti povezani sa zaručnikom.
U prispodobi o svadbenoj gozbi ta povezanost izražena je slikom svadbenoga ruha. U širem liturgijskom kontekstu tu se vidi aluzija na krsnu haljinu. U obredu krštenja, kada se krštenik odijeva bijelom haljinom kažu mu se ove riječi: „Postao si novo stvorenje i Krista si obukao. Bila ti ova haljina znakom toga dostojanstva. Pomognut rječju i primjerom svojih najbližih, donesi je neoklajanu u vječni život“.
Radi se, dakle, o haljini koja se prima u zajednici vjernika za život vječni. U našoj prispodobi riječ je o haljini koju gost prima na ulazu u svadbenu dvranu. Ne o odjeći u kojoj se pozvani našao na putu ili raskršću. Stoga je kralj, kada je ušao pogledati goste, bio zaprepašten kad je vidio da jedan od njih nije primio haljinu. Takvim ponašanjem on je uvrijedio kralja jer je omalovažio vrijednost svadbe njegova sina. Tko je pozvan na svadbu čini krivo i pokazuje manjak poštovanja prema domaćinu, ako se ne ponaša po pravilima svadbenog odijevanja i ophođenja. Takav može neko vrijeme biti u svadbenoj dvorani, ali u njoj ne može ostati do kraja.
Primijenimo li to na krštenike poruka je veoma snažna. Biti obučen u svadbeno ruho znači biti obučen u Krista. Apostolu Pavlu to je omiljena slika: „Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.“ (Gal 3,27). Kao što se po odjeći prepoznaje čovjek koji ide na svadbu tako se po primjeru svoga života prepoznaje kršćanin. Onaj uzvanik koji nije bio odjeven u svadbeno ruho to je čovjek koji ulazi u svadbenu dvoranu, ali ne pripada svatovima.
Reakcija kralja domaćina koji kaže „Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?“ najprije daje nedostojnom uzvaniku priliku da se popravi. Te riječi podsjećaju na one Isusove Crkvi u Laodiceji iz Knjige Otkrivenja: „Savjetujem ti: kupi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš ...“ (Otk 3,18). No uzvanik iz prispodobe nije iskoristio priliku. Zanijemio je jer do tada kao da nije bio svjestan kako je svadba, koliko god bila mjesto veselja, slavlja i opuštenosti, isto toliko i ozbiljna svečanost kojom se slavi početak neraskidivog zajedništva života.
Onaj tko nije spreman staviti to zajedništvo na prvo mjesto, ispred svih ostalih važnih stvari pokazuje se nedostojnim svadbenoga slavlja.
Na koncu, premda iz ove prispodobe možemo izvući pouku o slici putujuće Crkve, Isus na početku ipak kaže da je ovo prispodoba o Kraljevstvu nebeskom. To znači da onoj konačnoj zajednici ne pripadaju automatski svi koji su pozvani, nego oni koji se na poziv odazovu s potrebnim dostojanstvom i ljubavlju prema Kralju, ljubavlju koja pazi na svaku želju ljubljenoga i odijeva se u haljinu koju joj on daje.
fra Domagoj Runje