Posted by U Blaženstvima kojima započinje Isusov Govor na gori stoje i ove riječi: „Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!“ (Mt 5,7). To zvuči kao neko opće pravilo po kojem će svatko dobiti ono što zaslužuje. Znači li t da milosrđe moramo zaslužiti i možemo li iz toga izvući zaključak da će nemilosrdnima milosrđe biti uskraćeno? Prispodoba o okrutnom dužniku (Mt 18,23-35) pokazuje kako je kažnjen sluga kojemu je gospodar potpuno oprostio ogromni dug koji nikad ne bi mogao vratiti, a on nakon što je doživio toliko milosrđe nije imao smilovanja prema čovjeku koji mu je dugovao puno manji iznos novca. Gospodar, koji je prethodno oprostio dug, čuvši kako je postupio nemilosrdni sluga, predomislio se i zatvorio ga u tamnicu dok mu ne vrati sav dug. Ali, kako će mu sada iz tamnice nemilosrdni sluga vratiti dug kad ni na slobodi nije mogao zaraditi dovoljno da ga podmiri? Ova prispodoba ne odgovara izravno na to pitanje, ali nam pokazuje kako se istinsko primanje milosrđa ostvaruje u davanju milosrđa. Naime, okrutni sluga kojemu je oprošten dug, a on sam nije htio oprostiti svome dužniku zapravo je izrugao milosrđe svoga gospodara. On gospodarevo milosrđe nije primio nego prezreo. Primiti milosrđe ne znači samo osloboditi se trenutnoga duga, nego usvojiti milosrđe kao princip svoga odnosa prema bližnjemu. Ukoliko se milosrđe ne prima na takav način, ne prima se nikako.
Ista misao izražena je i u molitvi Očenaša u zazivu kojim molimo Boga da nam oprosti naše dugove onako kako i mi otpuštamo svojim dužnicima. Takva molitva podrazumijeva našu spremnost da drugima oprostimo kao i da sami primimo oproštenje. Jer čovjek koji oproštenje ne prima, živi u tami nepriznavanja vlastitih grijeha. To ja tamnica u koju je bačen okrutni dužnik. A u Prvoj Ivanovoj poslanici piše „Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo istine nema u nama. Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde.“ (1Iv 1,8-9). Te riječi nisu ono samookrivljivanje koje ostavlja privid pobožnosti, nego se radi o spoznaji i prihvaćanju istine o sebi kao grešniku kojemu je potrebno oslobođenje od grijeha. To priznanje otvara prostor milosrđu koje se ostvaruje i davanjem i primanjem. A davanje i primanje jednom rječju zove se radost. To je ono što u ovoj prispodobi nedostaje. Nema ni riječi o tome da se veliki dužnik kad mu je oprošten dug radovao. Umjesto da se raduje i svoju radost podijeli s drugima, on se nemilosrdno ponio prema svom dužniku koji mu je dugovao puno manje nego on svome gospodaru. Stoga okrutni dužnik na kraju milosrđe nije ni dao ni primio. Što biva s takvima?
Strašno zvuče Isusove riječi na završetku prispodobe o okrutnome dužniku kojega je rasrđeni gospodar predao mučiteljima: „Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu!“.
Milosrđe i opraštanje po sebi je nezasluženo i besplatno, ali to ne znači da je bezvrijedno ili jeftino. Čini se da ozbiljnost prispodobe o okrutnom dužniku daje upravo takvu poruku koja s jedne strane govori o opraštanju kao velikom i nezasluženo daru, a s druge strane upozorava kako dar treba doista primiti kao dar. S radošću i zahvlanošću. Tko ne oprašta bližnjemu prezire milosrdnoga Oca i obezvrjeđuje milost koju je sam primio te na kraju živi bezvrijednim životom. A Isus nas poziva da u savršenom (sedam puta sedam) praštanju živimo punim životom. U ovom slučaju to znači da praštanje ne smije biti neki jednosmjerni i prigodni čin, nego zajednički životni stav koji svakom čovjeku daje novu životnu šansu.
(tekst je djelomično prilagođen prema odlomku o Petom blaženstvu (D. Runje) iz knjige AA. VV., Putokazi sreće Blaženstva i svjedočanstva vjernika , Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2016.)
Foto: http://hr.opusdei.org