Posted by Evanđelje dana i kratko razmišljanje (Iv 10,22-30)
(Utorak četvrtoga vazmenoga tjedna)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Svetkovao se u Jeruzalemu Blagdan posvećenja. Bila je zima.
Isus je obilazio Hramom po trijemu Salomonovu.
Okružili ga Židovi i govorili mu: »Dokle ćeš nam dušu držati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno!«
Isus im odgovori:
»Rekoh vam pa ne vjerujete.
Djela što ih ja činim u ime Oca svoga –
ona svjedoče za mene.
Ali vi ne vjerujete
jer niste od mojih ovaca.
Ovce moje slušaju glas moj;
ja ih poznajem i one idu za mnom.
Ja im dajem život vječni
te neće propasti nikada
i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.
Otac moj, koji mi ih dade,
veći je od svih
i nitko ih ne može ugrabiti
iz ruke Očeve.
Ja i Otac jedno smo.«
Riječ Gospodnja
***
Godine 167. prije Krista kralj Antioh IV. Epifan iz dinastije Seleukovića, koja je u to vrijeme vladala Židovima i provodila nasilnu helenizaciju, unio je u jeruzalemski hram kip poganskoga boga Zeusa. To je bilo oskvrnuće hrama koji je ostao u takvom stanju sve do 164. godine prije Krista kada su židovski ustanici pod vodstvom braće Makabejaca oslobodili Jeruzalem. Tada je, nakon tri godine „Grozote pustoši“ (1 Mak 1,54) jeruzalemski hram očišćen i ponovno posvećen obredom koji je trajao osam dana. Tako je nastao Blagdan posvećenja koji Židovi i danas slave osam dana i vjerojatno je svima poznat upravo pod svojim židovskim nazivom Hanuka. Običaj je da se za osam dana slavljenja toga blagdana u kućama i na javnim mjestima svaki dan pali po jedna svijeća na osmokrakom svijećnjaku. Budući da se židovski vjerski kalendar ravna prema mjesečevoj godini ovaj blagdan datumski je pomičan, ali redovito pada u prosincu, kao što i odgovara podatku koji čitamo na početku današnjega odlomka iz Evanđelja po Ivanu: „Svetkovao se tada u Jeruzalemu Blagdan posvećenja. Bila je zima.“.
Za vrijeme toga blagdana Isus je naučavao u dijelu hramskoga predvorja koji se nazivao Salomonov trijem. Vjerojatno je tu nalazio sklonište od hladnog istočnoga vjetra koji u zimsko doba godine puše u Jeruzalemu. Među Židovima koji su slušali Isusa kako govori o sebi kao Dobrom pastiru, nastala je podvojenost o tome tko je on. Zato ga pitaju: „Dokle ćeš nam dušu držati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno!“.
Isus im na to pitanje ne odgovara izravno, nego im izravno kaže: „Rekoh vam pa ne vjerujete.“ Nije rijedak slučaj da Isusa, kada nešto učini ili kaže, njegovi učenici i ostali slušatelji ne razumiju. Možemo čak reći da se to događa redovito i Isus se uvijek trudi da im sve ponovno s više ili manje uspjeha objasni. Ali to nije ni upola toliko teško kao što je to onda kad Isus nešto kaže, ali mu njegovi slušatelji ne vjeruju.
U ovom slučaju radi se o tome da se Isus već otvoreno predstavio kada je opisao svoj odnos s Ocem kako smo to čitali u jučerašnjem Evanđelju. Evo par najvažnijijh redaka:
„Kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca“ (Iv 10,15);
i
„Zbog toga me i ljubi Otac
što polažem život svoj
da ga opet uzmem.
Nitko mi ga ne oduzima,
nego ja ga sam od sebe polažem.
Vlast imam položiti ga,
vlast imam opet uzeti ga.
Tu zapovijed primih od Oca svoga.“(Iv 10,17-18)
Međutim, Židovi u Salomomovu trijemu ne vjeruju u Isusov tako jedinstven odnos s Ocem. Isus objašnjava zašto. To je zato jer oni nisu od njegovih ovaca. Oni ne slušaju njegov glas, ne idu za njim i ne hrane se hranom koju im on kao Dobri pastir brižno daje. A Isus im ne uskraćuje ni svoj glas da ga čuju, ni svoj primjer da ga slijede, ni svoju riječ da se njome hrane. Sve im on to daje čak i sada kada ih opominje što ne vjeruju, jer to čini s ciljem da povjeruju. Problem, dakle, nije u pastiru, nego u ovcama.
Ovce koje ne slijede Isusa lutaju i ne nalaze života, a one koje ga slijede nalaze život u njegovoj i Očevoj ruci iz koje ih nitko ne može ugrabiti. Drugim riječima, imati Isusa za pastira znači živjeti u nepovredivom zajedništvu s Bogom, jer on i Otac jedno su.
Jeruzalemski hram u kojem je Isus sve to govorio bio je za Židove najsvetije mjesto na zemlji. Zvali su ga Božji dom i Prebivalište Božjega imena. Božja prisutnost u hramu doživljavala se tako snažno da je doći u hram značilo stupiti pred Božje lice, kako se to posebno izražava u psalmima (npr. Ps 95,2; vidi još Ps 24,6; 27,8; 42,3; 100,2; 141,2). Pa ipak to sveto mjesto bilo je tako ranjivo da se moglo oskvrnuti i izgubiti posvetu. Moglo se i razoriti i Božja se prisutnost mogla iz njega povući. Zato je jeruzalemski hram bio samo slika istinskoga nerukotvorenoga Hrama – Isusa Krista – koji ne može izgubiti posvetu jer ga je posvetio Otac (Iv 10,36). Svi koji ulaze na vrata toga Hrama ulaze u život s Bogom kojemu nitko i ništa ne može nauditi.
fra Domagoj Runje