Živio sam u četiri sistema i nijedan nije idealan. Meni je najvažnija uvijek bila umjetnost

Posted by

Đuro Seder naš je čuveni slikar, gorgonaš, pjesnik, umjetnik briljantnog intelekta i analitičke i introspektivne snage, predani radnik koji je i dalje svaki dan u atelijeru.

Malo je ljudi koji mogu svjedočiti o životu u Kraljevini Jugoslaviji, NDH, socijalističkoj Jugoslaviji i sada, u samostalnoj Hrvatskoj. Ljudi koji mogu iz prve ruke govoriti o druženjima s Murtićem, Tartagliom, Vaništom, Maroevićem. Ljudi koji na pragu 93. godine s toliko životne energije i dalje čekaju da se dogodi ključni trenutak njihove karijere, za koji će konačno moći reći “to je prava stvar”. Sve navedeno iskusio je i može akademik Đuro Seder, naš čuveni slikar, gorgonaš, pjesnik, umjetnik briljantnog intelekta i analitičke i introspektivne snage, predani radnik koji je i dalje svaki dan u atelijeru, s jednim žaljenjem u ovo vrijeme korone, a to je nemogućnost da pohodi otvorenja izložbi svojih kolega, a nije mogao ni na otvorenje svoje aktualne izložbe u Zaboku.

U godinama ste kada ne valja gubiti vrijeme. Što vam je sve u planu za ovu godinu?

Kod mene je u planu uvijek samo jedna jedina stvar, a to je slika. I slikanje. To je jedini zadatak mojeg života, uvijek je i bio, a sada, na kraju, to je jedino i preostalo. Budući da još imam nešto fizičke snage, a mentalne također, svaki dan sam u atelijeru.

Zato se, čujem, i zaključavate u atelijer, da vam ne dolaze slučajni gosti kucati za kavu…

Moj je atelijer na Akademiji likovnih umjetnosti, a tu ima puno ljudi. Studenti, profesori, kolege, mnogi od njih vole druženje uz kavu, a meni to uvijek ne odgovara jer me prekida u radu. Sad je tu i korona i bolje je da se čovjek što manje druži. Iako, naravno, lijepo je družiti se, ali ne tijekom radnog vremena. To smeta.

Prešli ste 90. godinu, u rizičnoj ste skupini, strahujete li od korone i koliko je pandemija promijenila vaš dosadašnji način života?

Najviše žalim što od početka pandemije ne mogu ići na otvorenja izložbi svojih kolega, a nisam bio ni na otvorenju svoje. I na tuđe i na svoje izložbe sada odlazim kasnije, kad nema nikoga. Recimo, fenomenalnu izložbu kolege Kesera u Klovićevim dvorima otišao sam pogledati poslije otvorenja i čestitao mu telefonski. A strah od korone? Nije me strah, prestar sam za tu vrstu osjećaja straha jer ionako moram vrlo brzo umrijeti, ali moja kći se strašno boji. Nastavnica je violončela u glazbenoj školi, uči glazbi malu djecu i s njima je u direktnom kontaktu pa se grozi toga da nešto ne donese kući. Ne boji se za sebe, pazi na mene jer odnedavno živimo zajedno. Do prije korone živio sam sam, ali sada mi nitko ne može dolaziti kuhati i pospremati, ljudi to ne žele, a kako imam veći stan, kći i njen suprug doselili su se k meni. Sad ona komandira, ali s obzirom na to da se silno volimo, sve sjajno funkcionira.

Kako vas općenito služi zdravlje?

Kako-tako, ali počele su stenoze, što znači da su koronarke, koje sam davno operirao i imam ugrađene stentove, pomalo zakrčene. To malo smeta, ali ako sam miran i ako ne hodam brzo, nije loše. Općenito, hodam vrlo malo jer i noge sam operirao, volim se našaliti da imam i svoje i tuđe žile u nogama i da su me cijeli život rezuckali, ali zakrpan sam i tolike godine funkcioniram. Najvažnije je da mogu još raditi, a u atelijeru je mir i baš mi je ugodno.

A još uvijek vozite i automobil.

O, da! Auto mi je lako voziti, vozačka dozvola vrijedi mi do svibnja 2021. i nadam se da ću je moći produljiti. Imam odlične reflekse i vožnja mi je idealan oblik kretanja.

Koji vam je dnevni ritual i kojim tempom slikate?

Tempo se malo smanjio, ne mogu držati onaj koji sam imao kao mlad čovjek. Kasno dolazim u atelijer, iza podneva, prije sam dolazio oko devet sati. Ali ostajem cijelo popodne, do navečer, ako se zaradim, ostanem i malo u noć, ali pazim da se ne preumaram. Ako pretjeram, gnjavi me srce jer organizam je ipak dotrajao, derutan je. No mozak radi, a to je najvažnije, ovo drugo zanemarujem.

Na čemu trenutačno radite?

Radim narudžbu, u pitanju je lijepa sakralna slika Gospe. Osim toga, i dalje slikam pejzaže i komunikaciju među ljudima. Znate, ja jesam neka vrsta figurativca, ali ne u smislu da to mora biti figurativnost, imam otvorenu gestu i otvorenu fakturu koja se može gledati i kao enformel, ali volim da slika ima neki sadržaj.

Poznati ste po sakralnim motivima, upravo i radite na jednom takvom djelu. Jeste li vjernik?

Od djetinjstva sam odgajan u kršćanskom duhu. Tijekom života čovjek to malo i zanemari. Međutim, ovo “jesam li vjernik”, ne volim govoriti o tome jer prije je bilo poprilično neoportuno izjašnjavati se kao vjernik, a sada je to više nego oportuno pa se vjernicima izjašnjavaju mnogi, čak i oni koji to možda nisu. A vjera je zapravo stvar unutarnjeg čovjeka, intiman doživljaj, osvjedočenje trajne prisutnosti koja je viša, veća, bolja i jača od nas. Ono što je Isus rekao – “Otac nebeski”.

Vi niste od onih slikarskih bonvivana s atelijerom punim ljudi, u kojem se šali, raspravlja, pije i jede. Bili ste tihi i povučeni i kao mladić?

Uvijek sam bio povučen. Doduše, znao me Murtić pozvati u atelijer, on je nedjeljom ujutro primao društvo na razgovor, ali rijetko sam išao. Ali to kod Ede Murtića nisu bile pijanke ili fešte, bila su to druženja intelektualne naravi. A tamo negdje oko podneva, koliko god druženje bilo intenzivno, on bi sve prekinuo i išao raditi. Krajnje sam ga cijenio, volim njegovo slikarstvo i on je volio i mene i moje slikarstvo. Bio je jako marljiv čovjek, izuzetan radnik. Svašta su o njemu govorili i svašta mu lijepili, ali meni je imponirao i kao umjetnik i kao čovjek i kao veliki znalac.

Pred druženjima uvijek ste prednost davali knjigama. Što danas čitate?

Ne čitam više beletristiku, čitam eseje o problemima koji me zanimaju. To su uglavnom najdublji filozofski problemi, problemi bitka, života, onoga što je čovjek. Postoji literatura koju su nekada pisali mistici, ljudi koji su imali komunikaciju s onostranim, a kraj njih postoje ljudi koji su bliži tome i o tome pišu… to me, recimo, zanima. Društvene teme uopće me više ne zanimaju. Interes mi privlače ontološke stvari.

Jeste li imali prijatelja među književnicima?

Bio sam i jesam dobar s Mrkonjićem, Željkom Čorak, Branislavom Glumcem. Upoznao sam i volio mnoge, Dragojevića, Tonka Maroevića… No u ovoj dobi imam sve manje vršnjaka, a i korona nam je zatvorila kanale.

Pišete li još poeziju? Mnogi ne znaju da ste pjesme objavljivali i u časopisima, a objavili ste i zbirku “Otac u loncu”.

Nažalost ne, ali svojedobno sam pisao jako intenzivno. U ranim godinama, 50-im i 60-im, vrlo ozbiljno to sam radio, čak se nalazim i u jednoj Mrkonjićevoj antologiji. To je bila prava stvar, nije to bilo neko osjećajno prenemaganje, bilo je ozbiljno baš kao i moje slikarstvo. Tematski ja sam razlogovska generacija, to je dosta eliptična, ali uvijek egzistencijalna poezija. Ne u smislu današnje proze u trapericama ili stvarnosnog pjesništva, nego uvijek o smislu života. A tonus je bio neka nemogućnost pravog življenja. Takve su bile i moje rane slike, moj crni ciklus koji je trajao 14 godina, o čemu sam napisao i dva eseja. Prvi je bio “Nemogućnost slike”, a nakon niza godina, kad sam prešao u slikarstvo kakvo radim danas, napisao sam “Mogućnost slike”. Na kraju je ipak slikarstvo prevagnulo nad poezijom.

Jeste li si uspjeli odgovoriti na kraju koji je smisao života?

Shvatio sam da na to ne možete odgovoriti, smisao možete samo ponekad živjeti. To je izvan racionalnih okvira, to su intuitivne spoznaje koje ponekad bljesnu i koje nam daju potvrdu da apsolutno ima smisla živjeti.

Odakle taj umjetnički impuls i želja da postanete slikarom?

Nitko u obitelji nije bio slikar. Oduvijek sam volio crtati, a taj jaki umjetnički impuls javio se u srednjoj školi i zabio sam si u glavu da idem na Akademiju. Roditelji su, naravno, bili zabrinuti, pitali su se od čega ću živjeti, međutim, uspio sam u svojem naumu. Kasnije su i oni odahnuli vidjevši da to ide u dobrom smjeru i da nisam gladan. Moj otac bio je odvjetnik, još u staroj Jugoslaviji, a kad su 1945. došli partizani, umalo je stradao, bio je već u nekim godinama i prestao je raditi. Majka je bila kućanica, no u mladosti je bila modistica ili kitničarka, ona koja za fine gospođe radi fine šešire, dakle, od nje bih negdje naslijedio taj gen za umjetnost i lijepo. Naravno, u skladu s roditeljskim bojaznima, čitav život morao sam raditi i nešto drugo, a ne samo slikati. Tek 1981., kad sam primljen za profesora Akademije, život mi je postao lakši. No uza sve poslove kojima sam se u životu bavio, nije bilo perioda u kojem nisam slikao.

Specijalizaciju ste obavili kod Marina Tartaglie, kakav je bio čovjek, što je najvažnije što vas je naučio?

Predivan čovjek i veliki slikar. Naučio me nekoliko stvari koje sam ja kasnije ponavljao i svojim studentima. U to spada i spoznaja da prva crta nije prva, nego je peta, jer slikarsko platno ima četiri strane pa je i prva crta peta. Kasnije sam čuo da to nije bila njegova misao, pripadala je jednom francuskom slikaru, ali dobra je. Bio je ugodan, pametan, tolerantan, ali i dosta strog. Zahtijevao je da se slika gotovo poput njega, što je mene malo i frustriralo i sputavalo jer čovjek želi izraziti sebe, ali pritom nas je naučio važne stvari koje ostaju kao putokazi za cijeli život. Općenito, slikar nauči te opće stvari, ali potom mora preko toga naći sebe. No i prije Tartaglie, dvije godine studirao sam kod Antuna Mezdjića. Možda je malo poznat, ali meni je bio još važniji od Tartaglie. On mi je otvorio kolorizam, pokušao nam je prikazati Cezannea, bio je izuzetno važan učitelj.

Jeste li ikada doživjeli umjetničku cenzuru ili ograničenje stvaralačke slobode?

Živio sam u četiri države, i još na ovom trusnom terenu na kojem se sastaju istok i zapad i tri vjere, doživio sam i proživio dva rata, bilo je svega i svačega u mojem životu, ali cenzuru sam nekako izbjegao. Bio sam u Gorgoni, slikao i apstraktno, ali nakon 50. godine sve se nekako moglo i toleriralo. Doduše, vjerojatno sam u sebi nosio autocenzuru i očito nisam prelazio neke granice, iako čini mi se da sam uvijek slikao slobodno.

A u kojoj državi vam je bilo ili je najlakše živjeti?

Ni u jednoj. Nema idealne države. Lako bismo mogli reći da smo u demokraciji koja sa sobom nosi slobodu, koja jest fina, ali opet ima mnogo drugih neprilika. Nisam se oko toga puno brinuo, u svim sistemima najvažnija mi je bila moja umjetnost.

Bili ste član buntovne pretkonceptualne underground grupe Gorgona, koja je prkosila institucijama u kulturi. Koji vam je bio osnovni pokretački motiv, cilj?

Ne smije se pitati ni koji je bio cilj grupe jer već to nije gorgonaški! Gorgoni je, među ostalim, bio cilj da cilja nema. Sve se radilo “anti”. Izdavao se antičasopis, Knifer je radio antislikarstvo, išlo se u nemoguće projekte koji nikada nisu bili realizirani i nisu smjeli biti realizirani jer to bi bilo banalno. Sve je bilo kontra, ali ne u društvenom nego u intelektualnom smislu. Najbliži svemu tome bio je zapravo apsurd. Uvijek se nešto izokretalo kako bi se pokazala krhkost svega postojećeg. Gorgonu su činili vrhunski intelektualci, sve se odvijalo na finom intelektualnom i zabavnom nivou, ali na neki način jalovo, što je odgovaralo i duhu vremena. Iz doslovnog rada na nekoj slici prelazili smo na projekte u zraku, na koncepte, bili smo protokonceptualna grupa a da tada nismo ni znali da je to koncept. I zato se i danas taj gorgonaški period u svijetu jako cijeni. No nakon nekih sedam godina takvog lijepog druženja polako mi je postalo dosta. Bilo mi je dosta toga da se sve negativizira, bilo mi je dosta tog minimalizma do beskraja, želio sam nešto realizirati, napraviti nešto pravo, nešto što se čuje, nosi neku dramu, neku ljubav, nešto pravo. Na kraju je i Vaništa, pametan i sjajan kakav je bio, a bio je duša toga svega, tamo 1968. rekao: “Sad je dosta”. I prestali smo se sastajati.

Bi li se to moglo nazvati periodom kad vas je napustila buntovnost i kad ste shvatili da su u životu potrebni i kompromisi?

Da. Iako, po mom mišljenju, kompromisi jesu neophodni u životu, ali na moralnom planu ne dolaze u obzir. Kompromis se može prihvatiti u životnim prilikama i neprilikama, ali izdati zbog kompromisa neke najbitnije moralne norme ili naškoditi nekome da bi sebi pomogao, to nikako. Tu imam vrlo jasan stav.

Koja vam je životna faza bila najteža i kao takva se odražava i na vašim slikama?

Rana mladenačka faza, rane 60-te godine. Bilo je teško financijski, nije bilo zarade, rodilo nam se dijete, nismo imali stan, egzistencijalne muke dugo su trajale, no i uz to sam uvijek slikao.

Od 1968. do 1981. radili ste kao grafički dizajner u Agenciji za marketing novinske kuće Vjesnik. Okusili ste, dakle, neposredno i svijet novinarstva, kakvo vam je to iskustvo?

Po štamparijama sam hodao od rane mladosti jer uvijek sam nešto ilustrirao, čak sam i prelamao jedan časopis u vrijeme dok su tiskare bile starinske, dok su se slagala olovna slova, a na kraju sam završio kao grafički dizajner u Vjesniku. Radio sam oglase i reklame, ali to nije bio moj svijet. Imao sam plaćeni posao i to je bilo dobro, ali i puno radno vrijeme koje mi je otežavalo slikanje jer morao sam slikati noću.

Pratite li politiku?

Gledam Dnevnik, ali bez opredjeljenja. Vidim da je to sve apsolutno uzaludno. Naravno, nisam zadovoljan sistemom u kojem je profit jedini mogući razlog rada i života, a opet doživio sam i socijalizam, koji je sa sobom nosio autoritarni sistem. Svašta sam iskusio i s vremenom shvatio da uopće nemam talenta za politiku.

Koliko kod nas politika utječe na umjetnost? I sami ste jednom izjavili da su neki kolege koji su uspjeli živjeti od prodaje svojih slika uspjeli u tom “doduše i zahvaljujući malo vezama s državom”.

Na pravu umjetnost politika ne bi smjela utjecati. Ona utječe na živote ljudi, pa tako i na živote umjetnika. Politika može potpomagati nekome, a nekome škoditi, ali direktno na umjetnost ne bi smjela imati nikakav utjecaj. No u realnosti, naravno, ima utjecaja. Posebno je to bilo osjetno početkom socijalizma, no i oni su kasnije popustili. Danas je politika vrlo skliska stvar, kako god okreneš, ona se dočeka na noge, a novac je jedini pokretač svakog rada i ne vidim puno sreće u svemu tome.

Na živote slavnih slikara snažno su utjecale fatalne ljubavne veze. Koliko je vama ljubav u životu bila i jest važna?

Ljubav je najvažnija stvar na svijetu. I ona pri tome ne mora biti muško-ženska. Ja beskrajno volim i život i svijet i postojanje. Naravno, bilo je ljubavi i između mene i žena. Kratko sam bio u braku, kasnije imao dobru prijateljicu koja mi je puno značila.

Dosadi li vam ipak ponekad samoća atelijera pa pomislite da ste možda trebali nešto drugo raditi?

To nikako! Nema šanse. Ne vidim to drugo. Kako da vidim nešto drugo kad ja još uvijek nisam zadovoljan ovime što radim i vjerujem da će se u ovom mom poslu tek dogoditi nešto pravo i jače.

Kako se nosite s elektroničkim medijima i jesu li oni na neki način pojeli pravu, veliku umjetnost?

Ne usuđujem se reći da su je pojeli, ali približili su joj se i potpuno preuzeli funkciju klasične umjetnosti. No ja još nisam nigdje vidio nešto toliko moćno i veličanstveno kao što su klasične stvari. Netko je pametno rekao: “Sve na kraju može biti umjetnost, ali sve i nije umjetnost”. Elektronički mediji genijalna su stvar, promijenili su život ljudi, pa i umjetnost samu. Ja ih se u smislu umjetnosti nisam dotaknuo. Ostao sam na korištenju mobitela i e-maila, a u slikarstvu se držim platna i uljanih boja i mislim da tu još uvijek mogu nešto važno i dobro reći.

Kada malo pogledam u prošlost, nekako se čini da slikari općenito jako dugo žive. U čemu je kvaka, koja je formula dugovječnosti?

Mi živimo u svojoj samoći i radimo ono što nas zanima. Primijetio sam da možda i dulje od slikara žive dirigenti, vjerojatno zato što, osim što rade ono što vole, stalno mašu rukama pa gimnasticiraju. Šalu na stranu, doista me fascinira činjenica da su i jedan Tizian i Michelangelo živjeli do 90. godine u renesansi, bez liječnika i današnjih lijekova. Vjerojatno su tu u pitanju posebne genetike, ali i posvećenost pravom poslu tu je veliki blagoslov. Kad sebe nađeš u nečemu, to djeluje i na um i na tijelo. Tako i ja ne kanim stati, netko drugi već će reći: “Stop”.

Maja Car

Izvor: www.vecernji.hr