Vikendom u Zagoru

BogoslovPosted by
Put od Klisa do Unešića i natrag uopće nije dug ako idete biciklom. U to smo se uvjerili i nas trojica biciklista, fra Ante Vučković, fra Domagoj Volarević i moja malenkost. Ipak da ne bi odmah na početku pretjerivali, kad za to ima prostora i kasnije, priznajemo da je to bio samo prvi nacrt nedjeljnog izleta. Naime, dan je kratak i poslije zalaska sunca (oko tri i pol) s druge strane Kozjaka brzo se spusti temperatura (a s njom i volja za vožnju), pa smo preventivno skratili rutu. Ova prva malodušnost kasnije će se pokazati pravom mudrošću.
Crkva sv. Martina u Lećevici
Dakle, premda je plan bio početi biciklom s Klisa ipak smo još nekoliko kilometara produžili autom. Pa onda još nekoliko. Uglavnom prva postaja bila je u Lećevici gdje smo se osvježili kod župnika fra Dušana Džimbega. Ne, nismo se već bili umorili već nam se učinilo zgodnim pozdraviti kolegu i odmah na početku nazdraviti našem  izletu.
Stare kuće u Utorima
I tako probijajući se kroz tišinu gotovo napuštenih područja kojima su nekoć odzvanjali što zvukovi pjesme odraslih pastira, što vrisak i galama djece, sve dublje smo osvajali Staru Zagoru. Sunce se uspješno skrivalo iza oblaka koji kao da su taj dan preozbiljno shvatili svoju dužnost dežurstva na našem dijelu neba. Tek je koji oblak greškom zakasnio te nas svojom nesmotrenošću jako obradovao. Sunce nas je zbog toga nakratko posjetilo i pomilovalo svojim blagim zrakama.
Zanimljiva počivala (mirila) kraj puta između Lećevice i Kladnjica
Inače friška arija neprestano nas je pratila, osobito izvan zaklonica. Uspon prema Kladnjicama nagovijestio je prve zahtjevnije dionice podsjećajući nas da u Zagori ništa ne može biti lagano. Uspinjući se naišli smo s desne strane ceste na jako zanimljiva počivala (mirila), osobito što se tiče reljefa na križu u kojem je isklesan lik našeg Spasitelja, Isusa Krista. Inače, u nekim velikim župama u Zagori i pod Velebitom (Ogorje, Čvrljevo, Unešić, Starigrad…), čija se naselja nalaze daleko od groblja, gdje se mrtvi pokapaju, postoje počivala (mirila). To su mjesta na kojima bi nosači nakratko odmorili noseći tijelo pokojnika od kuće gdje je  živio i umro do groblja gdje će se pokopati. Kako se pokojnici više ne nose od kuća na groblje ( a i ne umiru više u obitelji) tako je navedeni običaj iščezao a počivala (mirila) su se našla na popisu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara koje turisti i drugi znatiželjnici obilaze.

Spuštajući se prema Kladnjicama naišli smo na nedavno podignutu prekrasnu kamenu kapelicu Gospi od zdravlja. Nakon obveznog fotografiranja, kratkog predaha i molitve Gospi od zdravlja da nas njezin zagovor prati, krenuli smo dalje. Inače, pobožnost Gospi od zdravlja svoje korijene na našim prostorima, uglavnom diljem naše lijepe obale i Zagore, ima u jednom čudesnom događaju, točnije njezinoj pomoći u borbi protiv kuge. U poznatoj i strašnoj kugi koja je opasno zaprijetila nestanku Venecije 1630., (samo u gradu je preminulo oko 50 000 ljudi a u okolici još i više) Venecijanci su se obratili Gospi za pomoć. Naime, učinili su zavjet da će Gospi, ako prestane kuga, u znak zahvalnosti podići crkvu. Kuga je prestala i podigli su velebnu crkvu (Madonna della salute), koju mnogi posjetitelji i vjernici u Veneciji rado posjećuju. Pobožnost prema Gospi od Zdravlja došla je tako iz Venecije u naše krajeve jer smo bili dio Mletačke Republike.
Kapelica Gospi od zdravlja
Tako je npr. fra Filip Grabovac, poznati domoljub koji je radi domoljublja i stradao pišući o teškom stanju Hrvata pod Mletačkom Republikom (pročitati njegovu pjesmu Slava Dalmacije i Od naravi i ćudi arvacke), a koji je mnogo utjecao i na fra Andriju Kačića Miošića, donio sliku Gospe od zdravlja iz Venecije u Split, u crkvu Gospe od zdravlja. Kad je Split, u nekoliko navrata sredinom 18 st. , zahvatila kuga a kvart Dobri, gdje se slika (crkva) Gospe od zdravlja nalazi, bio pošteđen, pobožni je puk tu ‘povlasticu’ smatrao posljedicom Gospina zagovora. I danas se mnogi mole Gospi od zdravlja, osobito hodočasteći joj 21. studenoga, na njezinu svetkovinu. I ova divna kapelica svakako je posljedica navedene pobožnosti.
Nakon Kladnjica krenuli smo prema Čvrljevu. Na putu smo nakratko zastali pored spomenika podignutog fra Anti Konstantinu Matasu (1833. – 1884.), poznatom franjevcu profesoru na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju (kasnije i biskupijskom svećeniku), koji je podrijetlom iz susjednih Matasa (Kladnjice), a koji se osobito istaknuo u borbi za hrvatski jezik i sjedinjenje Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom. Naime, vrijeme u kojem je živio i djelovao obilježeno je izrazitom talijanizacijom u našim krajevima a on se uporno zalagao, potaknut zanosom ‘preporodnih zbivanja’ na sjeveru Hrvatske, za hrvatski jezik, hrvatsku kulturu, zatim arheološka istraživanja (jedan je od osnivača Arheološke zbirke u Sinju) i državnu samostalnost. Plod i njegova zauzetog djelovanja jest i činjenica da je Franjevačka klasična gimnazija u Sinju, čiji je on istaknuti član, prva gimnazija u Dalmaciji s hrvatskim nastavnim jezikom (1854.).
Spomen ploča fra Anti Konstantinu Matasu
Ne ulazeći dublje u njegovo djelo samo ćemo donijeti jedan isječak iz poznate njegove polemike s Bajamontijem, ondašnjim gradonačelnikom grada Splita, a u kojem se zrcali njegova zauzetost za naš hrvatski identitet, u to vrijeme od mnogih sustavno zanemarivan. Negdje oko 1860. Matas piše Bajamontiju: “Upitaj one Tvoje varošane, Solinjane, Kasteljane, Poljičane, Cetinjane, Zagorane, u jednu rič jednog po jednog raspitaj sve naše težake, koji skula talianskih nepohadaše, kojim jezikom govore? Odgovorit će Ti: Hervatskim. Upitaj one, što no nose tisne gaće, cerljene kape, ječerme i haljetke, kako se zove ona nošnja, oni kroj odiće? Odgovorit će Ti: Hervatski.
A znaš li Gospodine, da što mi zovemo Hervatski ili Horvatski, Hrvatska ili Horvatska zemlja, to Latini zvaše Chorvatus, Chorvatia, što u vašem jeziku talianskom, zvoni Croato, Croazia? Kako dakle možeš reći: — Dalmazia non era Croata? (…)
Kako u molbenici na Cara možeš reći, da bi ga privario, tko bi mu rekao, da je Dalmacija za sdruženje s toga, što većina Dalmatinaca govori nikim jezikom Slovinskim; kad Ti sva prošastnost, kad Ti cila sadašnjost, kad Ti 400.000 cerljenih kapa protivno svidoči, da oni ne govore nikim jezikom Slovinskim, već izvistno i istinito govore jezikom Hervatskim i živu po Hervatskom običaju?”
Rajčica – rimski bunari u Niskom
Ostavljajući spomenik fra Anti Konstantinu Matasu a i burnu prošlost borbe za nacionalni identitet, o kojoj smo rekli koju riječ, krenuli smo prema Čvrljevu. Da smo tada znali ono što znamo sada tj. da je samo koji kilometar od Matasa udaljen prekrasni lokalitet Rajčica – rimski bunari, sigurno bi ga posjetili.
U Čvrljevu smo pozdravili župnika fra Antu Jurića Talaju i krenuli prema Unešiću. U Utorima smo stali kod crkve Sv. Mihovila, u Nevestu pokraj Rajčića dvora i jedne bunje.
Bunja u Nevestu
U Unešiću nas je ugostio fra Jozo Jukić, župnik, kojemu ovim putem zahvaljujemo kao i fra Mili Maroviću, župniku župe Nevest, na ugodnom druženju.
Stara crkva sv. Jure u Unešiću

 

Nova crkva sv. Jure u Unešiću
Nakon okrepe, kratkog obilaska mjesta, osobito lijepe i male stare crkve Sv. Jure kao i nove, velike, neoromaničke crkve Sv. Jure, krenuli smo natrag k autu, južnijom stranom Stare Zagore koja je vodila preko Nevesta, Koprna, Sitnog, Bogdanovića, Kladnjica, gdje smo zaokružili put, i nastavili dalje.
Bunari u Bogdanovićima

Do auta smo došli u suton te smo se hvatajući posljednje zrake sunca, koje se opet nakratko pojavilo pa ubrzo skrilo iza brda i utonulo u duboko more, uputili natrag u Split tješeći se kako smo ipak danas više kilometara prešli biciklom nego autom.

Tekst: fra Ivica Jurić

Foto: fra Ante Vučković