Spontana radost postala je danas vrlo rijetka. Kao da svatko tko se raduje mora imati dobar razlog?! Kao da život sam nije dovoljan razlog za radost? Radost je danas opterećena sve više i više moralnim i ideološkim hipotekama. Ako se čovjek raduje, odmah se boji da će se ogriješiti o solidarnost s onima koji pate. Čovjek misli da se u ovakvom svijetu, u kojem ima toliko bijede i nepravde, uopće ne smije radovati.
To mogu razumjeti. Ovdje je riječ o moralnom uvjerenju. Ali unatoč tomu, takvo je stajalište zabluda. Svijet neće biti bolji ako se prestanemo radovati i obrnuto ako se ne radujemo zbog onih koji pate, njima to neće nimalo pomoći. Svijetu su, dapače, potrebni oni koji otkrivaju dobro, koji se tome vesele te tako dobivaju polet i hrabrost da čine dobro. Radost, dakle, ne isključuje solidarnost. Ako je prava, ako nije egoistična, ako proizlazi iz shvaćanja dobra, onda se ona želi samo objaviti i ide dalje. Uvijek pomislim kako u sirotinjskim četvrtima, na primjer u Južnoj Americi, ima mnogo više onih koji se smiju, mnogo više radosnih ljudi nego kod nas. Vjerojatno oni, uza svu bijedu, imaju svijest o dobrome i toga se drže, to ih usmjerava i daje im snagu.
Tako mi opet trebamo ono iskonsko povjerenje koje nam uostalom može dati samo vjera. Vjera da je svijet u osnovi dobar, da je Bog s nama i da je dobar, da je dobro živjeti i biti čovjekom. Iz toga proizlazi hrabrost za radovanje, koja opet čini da se i drugi mogu radovati i primiti radosnu vijest.
Joseph Ratzinger
Foto: https://www.pexels.com