Nitko se nije plašio doći redovniku koji je ulijevao povjerenje na prvi pogled.
No, ne smijemo zaboraviti fra Ante nije bio popustljiv ni mekan kad se radilo o načelima, o vjeri, pokori, grijehu. Imao je mnogo razumijevanja za ljudske slabosti, znao je unutarnjom spoznajom procijeniti što se može, a što ne može učiniti; koliko netko stvarno želi biti Božji ili što nekoga muči.
Dobrota je ujedino i čvrstoća i popuštanje; to je ljubav uzdignuta do djelovanja, kad se sve gleda u Božjem svjetlu. Nikada nije nikoga odbio, nikada rekao da nešto ne može za nj učiniti. Njegova dobrota nije uništavala,nego uzdizala. Svakoga je osvajala njegova jednostavnost i isto držanje prema svima. Ništa mu nije značilo slavno ime, dobar položaj, velika plaća, ugled u društvu. Jedino mu je bilo važno koliko tko želi služiti Bogu.
Toliko je volio čovjeka da je upravo osjećao bol kad bi netko bio nesretan ili tražio sreću tamo gdje je ne može naći. Često je upozoravao sebi povjerene osobe da budu blage, ponizne, uvijek sklone praštanju i razumijevanju drugih. Neka mu je osoba govorila nešto protiv drugih tužeći se na njihovu netaktičnost i grubost. Rekao joj je: "Kćerce, pazi da ti budeš blaga! Nemoj uvijek suditi; Ima ljudi koji jednostavno ne znaju drugačije."
Nikoga nije smatrao nedostojnim pažnje ili izgubljenim slučajem. Više se trudio i tražio one koji su možda manje obećavali, kao da je na neki način osjećao njihovu bijedu bolnije i teže ...
Kad se njegova duhovna djeca ne bi držala njegovih uputa, kada bi sagriješila bio bi istinski žalostan, pogođen u dno duše a sretan tek onda kad bi ih doveo na pravi put, kad bi im opet mogao izreći riječi oproštenja. I koliko je puta znao reći: "Budite mirni! Ja ću izmoliti pokoru za vas!
Ne mislite na prošlost ."
U sobici gdje se posljednjih desetak godina odvijao njegov život, on je posjedavao cijeli svijet koji je htio osvojiti za Krista. Pokazivao je u toj siromašnoj sredini takvu radost, zadovoljstvo i mir! Davao je i davao širokogrudno i bez prekida zadovoljstvo i radost svima koji su ga susretali, a za sebe ništa nije tražio.
Kada je jednom zamjenjivao gvardijana, dijelio je svima što je imao. Mnogima je to upalo u oči te su govorili:"Ako ovako nastavi, sve će ubrzo razdijeliti."
A kada su jednom provalnici došli u samostan, otišli su neobavljena posla. Zapanjila ih je dobrota i ljubav toga redovnika koji ih je molio neka pobjegnu "jer će doći gvardijan i biti će zlo po vas."
Zašto smo ga zvali dobrim?
Zato jer je samo takav onaj koji se posve predaje Bogu, daje mu svoje mjesto, svoje tijelo da se njime služi. A upravo je takav bio fra Ante. Dao je čitava sebe Bogu i nije više živio on, nego Krist preko njega i u njemu.
(Natko Faranetić, Svjetlo u tami, kratki životopis oca fra Ante Antića, Split 1969)