Je li nama (modernom društvu) još uvijek potreban Bog? Ima li civilizacija svoju budućnost ako se ne samo sekularizira (što je potrebno) nego ako i odbaci svaku ideju o transcendentnom (sekularizam)?
Naš zapadni svijet – pretpostavljam da mislite na njega – čini se da uistinu sve manje računa s Bogom. Ono poznato etsi Deus non daretur (kao da Boga nema) nije više samo metodološki princip znanstvenog istraživanja, nego sve više i realni princip ukupnog života naše civilizacije s tendencijom da „konjunktivno“ kao da jednostavno otpadne, a ostane samo „indikativno“ Boga nema. Ili, drugim riječima, ostane samo Nietzscheova prazna ploča s koje smo mi sami „spužvom izbrisali čitav horizont“, preuzimajući tako svu odgovornost za smrt Boga.
I dok se herojsko-tragični nihilist Nietzsche sa zebnjom pitao što će biti s nama nakon te smrti, kamo se kreće Zemlja nakon što smo je „odvezali od njezina Sunca“, kamo se mi krećemo i kako ćemo se utješiti „mi, ubojice nad ubojicama“, dotle je za njegova „posljednjeg čovjeka“ – „utjelovljenje banalnog nihilizma“ (R. Spaemann) kojega se pribojavao i još ga više prezirao – to pitanje danas izgubilo svoje sudbonosno značenje. No taj subjektivni zaborav onoga što nas se objektivno bezuvjetno tiče (P. Tillich) samo još dodatno pojačava svu dramatičnost sadašnjeg stanja naše civilizacije. „Iza nas leže“, veli suvremeni njemački književnik M. Walser u intervjuu početkom 2012. godine, „2000 godina koje su obilježene otvorenim pitanjem o Bogu. Potpuno smirenje u današnjem ateizmu, dakle i intelektualaca, smatram upravo uništenjem naše duhovne povijesti.“
Ako je naša civilizacija, poput svake druge dosadašnje, utemeljena na određenoj ideji o transcendentnom, onda je teško vidjeti kako ona može preživjeti ako te ideje, korijene prezre i odbaci. Ona bi se u tom slučaju morala razviti u neku dosad posve nepoznatu civilizaciju, naime civilizaciju bez ikakvoga transcendentnog temelja, smisla ili onoga Nietzscheova horizonta. Čini se međutim da bi u tom slučaju umjesto o razvoju daleko primjerenije bilo govoriti o degeneraciji, ako je, kako kaže Spaemann, „prisutnost božanskoga u društvu srž svake autentične kulture“.
Što se tiče Vaše usputne primjedbe da je svijet potrebno sekularizirati, možda je uz nju potrebno malo pojašnjenje. Pod sekularizacijom se općenito podrazumijeva novovjeki proces emancipacije važnih životnih područja od crkvenog ili religijskog autoriteta, kao što su država i politika, ekonomski odnosi, znanstvena istraživanja, kulturno stvaralaštvo i sl. Tu „autonomiju zemaljskih stvari“ II. vat. sabor je – za razliku od ranijega negativnog stava Crkve – priznao i pozdravio kao nešto što „nije samo zahtjev ljudi našeg vremena nego to odgovara i volji Stvoritelja“.
Taj dobrodošli proces treba razlikovati od sekularizma u smislu radikalnoga protuvjerskog svjetonazora koji isključuje svaku istinsku transcendenciju i apsolutizira ono imanentno. Tu se dakle radi o ideologiji nespojivoj s bilo kakvom „idejom o transcendentnom“ i u tom smislu ne smatram je dobrodošlom. Smatram također da bi protjerivanje iz naše civilizacije svega sakralnog i kultnog kao i svakog svetkovanja u smislu „klanjanja veličanstvenosti bitka“ (H. U. v. Balthasar) tu civilizaciju obesmislilo u njezinom najbitnijem značenju.
fra Ivan Bubalo
Foto: Marko Rupnik, Isus i sv. Petar
Izvor: https://www.pinterest.com