Svaki je čovjek priča za sebe. Dok sam bila dijete, ljudi su sjedili za kuhinjskim stolom i pričali svoje priče. To više ne radimo. A dok sjedimo za stolom i pričamo, to nisu samo trenuci u kojima ubijamo vrijeme. To je način prenošenja mudrosti. To su trenutci koji nam pomažu da živimo život vrijedan pamćenja. Usprkos zastrašujućoj moći tehnologije, mnogi od nas još ne žive dobro. Možda bismo trebali ponovo poslušati svoje priče.
Većinu priča koje nam pričaju danas, napisali su romanopisci i scenaristi, glumili su ih glumice i glumci, to su priče koje imaju početak i kraj, priče koje nisu stvarne. Priče koje možemo jedni drugima pričati nemaju početak ni kraj. One su sjedalo u prvom redu na predstavi stvarnog iskustva. Iako se događaju u različito vrijeme i na različitim mjestima, imaju jednako ozračje. Na neki način, to su priče i o nama samima.
Stvarne priče traju. U trenutku kad smo ostali bez vremena za stanku, vremena za kontemplaciju, vremena za razmišljanje i čuđenje, prestali smo pričati priče. Život juri pokraj nas i tek su rijetki ljudi dovoljno snažni da se sami zaustave. Najčešće nas zaustavi nešto nepredviđeno i tek tada imamo vremena sjesti za stol u kuhinji života. Spoznati svoju priču i ispričati ju. Poslušati priče drugih ljudi. Sjetiti se da je stvaran svijet sazdan od takvih priča.
Sve dok se ne zaustavimo ili, češće, dok nas nešto ne zaustavi, nadamo se da ćemo neki životni događaj "staviti" iza sebe te da ćemo nastaviti živjeti. Kad se zaustavimo, shvatimo da će određena životna pitanja biti s nama dok smo živi. Ponavljat ćemo ih iznova i iznova, svaki put s novom pričom, svaki put s velikim razumijevanjem, sve dok ne postanu dio naših blagoslova i mudrosti. To je način na koji nas život uči životu.
Kad nemamo vremena saslušati tuđe priče, tražimo stručnjake da nam kažu kako živjeti.
Što manje vremena zajedno provodimo za kuhinjskim stolom, to se više knjiga za samopomoć pojavljuje u knjižarama i na našim policama. Ali čitati takve knjige nije isto kao slušati priče o nečijem proživljenom iskustvu. Budući da smo prestali slušati jedni druge, vjerojatno smo zaboravili slušati, zaboravili smo učiti prepoznavati značenja i osjećati se ispunjeno običnim događajima u životu. Postali smo samotnjaci; čitatelji i promatrači, a ne sudionici.
Rachel Remen, Priče koje iscjeljuju
Foto: credit rottentomatoes.com