Posted by U čemu se sastoji razlika između vjernikā i ateistā, nevjernika? Mnogi misle da je osnovna razlika u znanju jednih nasuprot neznanju drugih. Grdno se varaju oni koji tako misle. Naime, vjera ne diskvalificira nikoga što se tiče intelektualnih sposobnosti. Jednako tako ni ateizam nikoga ne kvalificira kao pametnog. Pametnih ima vjernikā i ateistā. Vrijedi i obrnuto. Površno bi stoga bilo generalizirati ono što se razlikuje od pojedinca do pojedinca. To bi samo govorilo o našim predrasudama i neznanju, a ne ni o kakvim činjenicama koje bi obilježavale široke skupine ljudi. Ukratko, temeljna razlika između vjernikā i ateistā nije u znanju, nego u strpljenju. Ako vam čudno zvuči ova tvrdnja, o (ne)strpljivosti kao glavnoj razlici, može biti da ste je samo prebrzo pročitali. To pak znači da je opet trebate pročitati ali ovaj put ne kao neobvezujuću informaciju, već ponajprije kao dio i vašeg iskustva. Ili, da olakšamo stvar, pokušajte se sjetiti nekih strpljivih i nestrpljivih osoba pa će vam možda ova tvrdnja biti kudikamo jasnija.
U vjeri možda i nedovoljno učimo o strpljivosti. Da, redovito učimo kako je Bog dobar i strpljiv u odnosu prema nama i našim nedostatcima. Međutim, trebamo i mi biti strpljivi u odnosu prema Bogu, osobito onda kad navru kojekakva pitanja, a pravog odgovara niotkuda. Kad se Bog učini odsutnim; kad kucamo, a vrata se ne otvaraju.
Kad nam se čini da se Bog "igra" s nama. Kad se čini da se namjerno skriva da bi mi slobodno mogli izabrati: vjerovati ili ne vjerovati u njega. Kad bi se otkrio bilo bi tako jednostavno donijeti odluku. Kad bi brzo zlo kažnjavao, a dobro nagrađivao, isto bi prejednostavno i prelako bilo vjerovati. Ali koliko bi još u tom slučaju imali zasluga za svoju vjeru? U čemu bi se onda očitovala naša ustrajnost u kušnji? Ono što je očito u to ne trebamo vjerovati. To znamo. Možemo to i provjeriti ako baš želimo. Vjera nam za to ne treba. Vjera nam treba tamo gdje prestaje znanje; gdje ne možemo ništa provjeriti. Gdje se možemo samo prepustiti u ruke Drugoga ili se grčevito držati samo svojih. Vjera nam treba da prebrodimo tamne trenutke, nekad i duža životna razdoblja. Tu se pokazuje (ne)strpljivost s Bogom.
Job i Abraham
Primjer koji svakog čovjeka nadahnjuje u tom smislu nedvojbeno je starozavjetni pravednik i patnik Job. Iako lišen svega – zdravlja, obitelji i imovine – strpljivo je sve kušnje podnosio. Vjerovao je kako ga Bog neće ostaviti premda nije shvaćao njegove planove. Za tu vjernost Bog ga je na kraju obasuo velikim blagoslovom. Slično je bilo i s Abrahamom koji je desetljećima čekao rođenje sina Izaka; kolebao se i vjerovao u ciklusima; vjerovao obećanju čak i u poznoj starosti. Osobito je bilo teško vjerovati i prepustiti se Bogu kad je zatražio da mu na brdu Moriji prinese izmoljenog sina Izaka kao žrtvu. Ta kušnja predstavlja nenadmašni test strpljivosti vjere. Po svemu sudeći bio je taj pokornički hod na brdo, kao i nečuveni čin pripreme sina Izaka za žrtvu sve do zaustavljanja noža, sasvim neophodan u Abrahamovu obraćenju. Drugim riječima, bio je nužan u njegovu shvaćanju što je napravio drugom sinu Jišmaelu i njegovoj majci Hagari kad ih je protjerao u pustinju da umru. Abraham ih je protjerao da umru, a Bog ih je spasio. Ukratko, u oba slučaja, Bog se privremeno 'skrio' upravo zato da bi Jobovo i Abrahamovo strpljenje izgradilo pravu zaslugu vjere.
Još nešto možemo istaknuti: vjera se ne pokazuje kao neko znanje koje vjernici imaju, a nevjernici nemaju. Ne, nije riječ o znanju jer mnogi ateisti znaju bolje otajstva vjere obrazložiti od vjernika ali su i dalje nevjernici. Tako vjera nije znanje već prvenstveno odnos s Bogom. Ona nije ni samo strpljivo pasivno čekanje, nego aktivna snaga.
Da, vjera se prvenstveno pokazuje kao snaga koja osobu izdiže iznad valova života i čuva od vrtloga depresivnosti. Ona je i odvažnost da se prihvati misterij. I da se s njim živi. Zaključno možemo dodati kako se vjera pokazuje vrlo sličnom ljubavi: nestrpljiva ljubav je nikakva ljubav. Strpljivost čini ljubav iskrenom i postojanom. Biti strpljiv prema Bogu znači istrpjeti kušnje, ne žuriti sa zaključcima. Nositi svoj križ. I još nešto treba znati i češće si to ponoviti: neki odgovori – oni najvažniji – nisu teorijski; život ih sam donosi. "Stvari" se poslože i dobiju s vremenom smisao, a sa smislom i ljepotu. Ne bez naše želje i suradnje sa Izvorom smisla.
fra Ivica Jurić
List Marija