Posted by Vjera daje unutarnju snagu i mir, ali ne donosi nikakvu sigurnost. To je duhovni aksiom kojega valja razumjeti. Ne radi se o nesigurnosti vjere nego o nesigurnosti svijeta u kojemu živimo. Vjera nam pomaže da iza njegove kaotičnosti naziremo smisao. Ali nam ne daje ni fizičku ni egzistencijalnu sigurnost, bolje reći, ne jamči je. Jamči nam duhovni identitet, jamči nam smisao postojanja, a sve drugo je prepušteno nestalnosti i prolaznosti. Vjera, naravno, može pomoći čovjeku da izgradi i jaku egzistenciju, ali uvijek sa sviješću da sve materijalno što ostavlja iza sebe pometu vjetrovi povijesnih mijena. Unutar egzistencije vjera raste i potvrđuje se kao realna, no uvijek ostaje jedan njezin dio pod velom tajne. Čovjeka velikim čini njegovo srce i njegova tajna. Velika vjera do kraja je nedokučiva. Ona plaća cijenu nezamislivu za čovjeka koji se sklanja pred njezinim zahtjevima.
Tko zna koliko je bilo tzv. malih ljudi u povijesti, nepoznatih, čija imena pisana povijest nije upamtila, a bili su heroji. Kakvo tek junaštvo mora biti koje se odigravalo u svakodnevnici ljudskoga života, tegobnoga rada, podnošenja nedaća u tišini, u anonimnom stradanju, u vapajima koje nitko nije ni čuo? Koliko nepravde i zločina je ostalo skriveno, koliko boli i krvi, izdaja i strašnih usuda, tihih i jadnih smrti ostade neupamćeno, nezabilježeno, neoplakano? Sve bi to bilo besmisleno da nije vjere. Ne samo vjere tih milijuna i milijardi nepoznatih koji su živjeli prije nas, žive danas i živjet će sutra i poslije nas, nego i vjere koja lebdi nad našim usudima kao jamstvo da Bog uistinu sve vidi, čuje i pamti, i da je u Njemu sve to upamćeno – inače bi bilo besmisleno, ludo patništvo, bez svrhe i cilja! Svaki naš treptaj ostaje u vremenu, svaki naš pogled, riječ, svaki naš čin, gesta, pa i pokret srca i misli, ne nestaje u ništavilu – zabilježen je u kozmičkoj memoriji kao i u onoj memoriji koja nadilazi sve – Božjoj. Svi smo mi u Božjemu pamćenju. Svemir se širi, i svaki naš pokret ostao je u njemu kao stvaran, kao trag prisuća, život se ne briše, ne nestaje, nego je snimljen na kozmičkoj filmskoj vrpci i može se jednom iznova odmotati.
Vjera ne može biti puka računica. Ona se ne ufa u puko svođenje i plaćanje računa onkraj svega. Božja pravda nije veliki diskont. Vjera se nada da sve ovo ima višeg i dubljeg smisla, smisla koji će nas zapanjiti i ispuniti. Ne odriče se ni svoga prava da već ovdje ostvari dio onoga u što se nada, iako zna da tu vladaju zakoni sile koji se lako ne povlače pred argumentima ljubavi. Važnija je evolucija srca i svijesti, duha i uma, od evolucije fizičke i socijalne prilagodljivosti. Biologija ima svoja pravila, ali čovjeku je dano puno više, da ta pravila nadilazi kao duhovno i umno biće, i da potom uređuje materijalni svijet prema višem poretku. Kad se zgražamo nad silinom zla u svijetu, i kad za to optužujemo Boga, zaboravljamo na vlastiti doprinos sveukupnom zlu, zaboravljamo na udio čovjeka u zlu koje mu se događa. Zar Bog ne bi htio da mi obdareni slobodnom voljom damo sve od sebe kako bi zaštitili nedužne? Kako bi bilo što manje nepravde, a više dobra, manje mržnje, a više razumijevanja? Vjera je opredjeljenje, izbor, ali prije svega milost i dar koji nas ne zaštićuje od udaraca nesigurnoga svijeta, ali nam daje jednu unutarnju sigurnost da je svaki drugi izbor, ma pod kakvim izgovorom, otvaranje prostora besmislu i ništavilu.
Zoran Vukman