Fra Špiro Marasović: Kršćanstvo i demokracija

BogoslovPosted by

Nije nikakva tajna da između eklezijalne vjere i društvene kulture vlada poprilična konfliktnost,  kao što nije tajna ni to da ta konfliktnost u vjerniku, kao članu Crkve i pripadniku određene društvene kulture – zbog te dvojne pripadnosti – stvara „kognitivnu disonancu“, tj. spoznajni nesklad, što u njemu izaziva „kognitivni stres“.[1] Da bi se u budućnosti takvo što izbjeglo, ili barem svelo na što je moguće manju mjeru, Drugi vatikanski sabor je udario Crkvi smjer kretanja prema integraciji vjere u suvremeno društvo i integraciji suvremene kulture društvenoga života u vjersku teoriju i praksu. To je zapravo ono što se krije iza aggiornamenta Ivana XXIII., i što je ujedno i misao vodilja svih koncilskih dokumenata, posebice pastoralne konstitucije Gaudium et spes.[2] (…)

        1. Orisi suvremenog hrvatskog gospodarsko-političkog trenutka

O suvremenom političko-gospodarskom trenutku u Hrvatskoj mogu se pisati knjige i knjige, i to ne samo iz jedne struke, nego multidisciplinarno, jer je i tema takva da joj se jedino tako može objektivno prići. U tom multidisciplinarnom pristupu, dakako, i teologija ima svoje mjesto. Elementi pak, odnosno „punti forti“ koji u suvremenom političko-gospodarskom trenutku Hrvatske predstavljaju izazov i za teologiju jesu: a) ideološki liberalizam, b) politička demokracija i c) gospodarski kapitalizam. To su ujedno i referentne točke za propitkivanje odnosa vjeroučitelja prema hrvatskoj suvremenoj zbilji.

      a) Ideološki liberalizam

Sve su ove tri točke zapravo jedna jedina promatrana s tri različita motrišta, što će reći da one tvore organsku cjelinu, da jedna drugu pretpostavlja i da stoga nije moguće jednu od druge odijeliti. To je i razlog zašto o demokraciji možemo govoriti kao o političkom, a o kapitalizmu kao o gospodarskom liberalizmu. Iako taj liberalizam ima svoje lijevo i desno krilo, odnosno svoj centar, ipak njegova je konstanta u svim varijantama naglasak na čovjeku pojedincu, na njegovoj osobnoj slobodi, kreativnosti i interesima. Opći interes ne smije biti u suprotnosti i u neskladu s onim osobnim, a raznolikost se osobnih interesa kroz institucije civilnoga i političkoga društva, tj. kroz raznorazne udruge i stranke, oblikuje u grupni i u zajednički interes, na bazi dogovora, ugovora, kompromisa i sl. Bitno je, dakle, da se cjelokupno društvo i država, kao servis društva, strukturiraju odozdo, od čovjeka pojedinca koji na taj način postaje osnovni subjekt svega društvenoga i političkoga zbivanja, čime taj pojedinac poprima ulogu „građanina“. Ti „građani“ tvore „demos“, tj. društvo kao politički narod. Na ovim osnovnim liberalnim temeljima izrasla je i teorija, odnosno politika i kultura zagovaranja i zaštite ljudskih prava.[3]

     b) Demokracija ili politički liberalizam

Demokracija je čedo ideološkoga liberalizma i nije ju moguće usvojiti i prakticirati ako se prethodno ne usvoje osnovni elementi liberalne ideologije a to je u prvom redu naglasak na čovjeku pojedincu, na njegovoj slobodi, njegovu dostojanstvu i na njegovim pravima. Svi drugi, tomu alternativni naglasci, pokazali su se tijekom povijesti, poglavito pak u prošlom stoljeću, za čovjeka kobni. Tako su se srednjovjekovni naglasci na konfesionalnoj pripadnosti delegitimirali kroz krvave vjerske ratove; naglasci na državi kroz fašistički pokret; naglasci na naciji i rasi kroz nacistički, a na klasi kroz komunistički pokret. Svi su se ti pokreti, naime, na kraju pokazali kao nehumani, što će reći neljudski i protuljudski, čime su sami sebe delegitimirali za sva buduća vremena. Liberalna demokracija, dakle, za razliku od one staleške, rodovske, ekonomske, klasne i sl., jest bitno „građanska demokracija“, što će reći da ona polazi od „demosa“, tj. „čovjeka građanina“ kao subjekta društvenoga i političkoga zbivanja, a ne ni od „etnosa“, ni od „plemena“, ni od staleža, ni od klase, ni od spola, niti pak od ekonomske moći.

        c) Kapitalizam ili gospodarski liberalizam

Demokracije nema bez tržišne privrede, a tržišna privreda, u okolnostima visoko intenzivnoga kapitala, je isto što i gospodarski liberalizam. Već je začetnik paleoliberalizma, Adam Smith, postavio odredišne točke cjelokupnoga liberalnoga sustava, a to su za područje gospodarstva: 1. individualna sloboda, 2. osobni interes i 3. konkurencija. Smisao, cilj i svrha ekonomskoga liberalizma je u osobnom i nacionalnom povećanju bogatstva, u smislu „najveće moguće sreće za najveći mogući broj ljudi“ (J. Bentham). A iza svega, dakako, stoji vjera u „prestabiliranu harmoniju“, tj. u „nevidljivu ruku“, točnije deističko vjerovanje kako na kraju sve mora završiti dobro i na dobro svima. Ni u suvremenom neoliberalizmu se nisu promijenile bitne točke ekonomskoga liberalizma kako su one zacrtane u samom početku.

Ovo liberalno trojstvo (ideologija, demokracija i kapitalizam) ušlo je državnim osamostaljenjem i oslobađanjem od komunističke diktature u Hrvatsku na velika vrata. No narod je u svojem mentalnom sklopu i trenutačnom dosegu civilizacijskog razvitka za njegov prijem bio velikim dijelom nespreman. Osim toga, veliki dio naroda u to vrijeme još nije dosegao građansku nacionalnu svijest, tj. još nije prebrodio duboko usađen rodovski mentalitet u kojem je prvo lice mi, a ne ja – kad je o politici riječ, – a ja, a ne mi, kad je o novcu riječ. Građanska svijest, temeljena na slobodi i interesima pojedinca, ali uz uvažavanje društveno prihvaćenih pravila igre, tj. zakona i propisa, teško da je bila dominirajuća u Hrvatskoj u to vrijeme. A kad se tomu priroda i realnost Domovinskoga rata, koji po definiciji homogenizira narod na grupnoj, ne individualnoj razini, odnosno, kad imamo pred očima činjenicu da hrvatsku stvarnost obilježava, u europskim razmjerima, uz jedan od najviših stupnjeva korupcije[4], i jedan od najviših stupnjeva međusobnoga nepovjerenja, [5] onda se može donekle dobiti slika u kako se lošem obliku pojavio u nas i idejni i politički i gospodarski liberalizam.

      d) Globalizacija

Globalizacija je proizvod i učinak zapadne ideologije liberalizma, odnosno učinak procesa liberalnog razvoja kapitalizma koji intenzivira trgovačke i političke odnose među državama. Međunarodni monetarni fond opisuje globalizaciju kao „sve veću gospodarsku međuovisnost svih država svijeta što su je izazvali opseg i različitost prijenosa dobara i usluga, međunarodni dotoci kapitala, kao i ubrzano i sveopće širenje tehnologije“.[6] Taj isti MMF, kao i Svjetska banka snažno uvjetuju djelovanje pojedinih država preko svojih zahtjeva za strukturalnim prilagodbama zemljama koje žele dobiti njihovu pomoć. Ti se zahtjevi kriju iza izraza „deregulacija“, a u sebi sadrže četiri uvjeta:

-države moraju ukloniti sve prepreke međunarodnoj trgovini i stranim ulaganjima;

-države moraju obaviti brzu privatizaciju i javnog sektora;

-tržište mora biti slobodno i prilagodljivo;

-države moraju smanjiti društvene troškove.

„Ako je želimo dobro shvatiti i odrediti u nekoliko riječi, onda valja reći da globalizacija ima tri stupa: tehnički razvoj, neoliberalni gospodarski sustav i to kao globalni projekt i širenje i nametanje sustava ‘jedne misli’ ili jednoumlja.“[7] Ova je globalizacija u nas na djelu, neovisno o tome hoćemo li i kada unići u EU.

Ti su procesi u nas otvoreni već masovnim iseljavanjem našega puka u ekonomsku migraciju, masovnim učenjem stranih jezika, osobito engleskoga, otvaranjem tržišta nekretnina strancima i posebice razvojem telekomunikacijske umreženosti. Ne zaboravimo da veliki dio naše mladeži danas bez problema, zahvaljujući poznavanju engleskog jezika, mogu gledati na televiziji i čitati, odnosno gledati na Internetu, cijeli svijet, čime se područje njihove preokupacije, a to znači i njihov mentalitet globalizira. Pa zapravo, koji to od zajapurenih nogometnih naših navijača ne prati paralelno nogometno stanje u talijanskim, njemačkim, engleskim i drugim ligama? Koji to bogataš ili institucija – pa i crkvena, ako posjeduje popriličan kapital – taj kapital ne drži, barem djelom, u inozemnim bankama? Jednako tako, malo je onih koji, ako ikako mogu, neće za puno bolju plaću potražiti posao u inozemstvu umjesto u domovini? Prema tome, globalizacija nije nešto što nas tek očekuje, ona je, kao mentalitet i kao proces, već odavno ušla u naše žile, a s njome i etičko-moralni i vjerski relativizam.

       2. Liberalizam i kršćanstvo

„Liberalizam“ je sve prije nego jasan i jednoznačan pojam, poglavito kad je riječ o njegovu odnosu prema kršćanstvu i Crkvi gdje on poprima dodatno emocionalnu težinu. Posebno je taj pojam za katolike odiozan u sintagmi „liberalna teologija“, „liberalno ponašanje“ i sl. Ukazujući na načelnu neodredivost jednoznačnosti liberalizma, Jakov Jukić (Ž. Mardešić) ističe da „individualistički liberalizam uključuje tri bitna sastojka: naturalizam, jer je za njega čovjek po svojoj naravi dobar; racionalizam, jer je za njega čovjekov razum jedini izvor spoznaje; optimizam, jer je za njega čovjek po svojoj moći neograničeno djelotvoran u društvu.“[8] U tome se krije i taj negativni naboj u Katoličkoj crkvi prema liberalizmu. Međutim, kako se i on povijesnim razvojem evoluirao u različitim smjerovima, do susreta nekih njegovih vrijednosti s onim kršćanskim ipak je došlo. Odnos liberalizma i kršćanstva, posebice kršćanstva u katoličkoj varijanti, prelama se na pitanjima odnosa između: pluralizma i istine, individualizma i zajedništva, objektivne i subjektivne norme, logike tržišta i logike motiva, ljudskih prava i prava zajednice, demokracije i hijerarhije i sl.  Budući da su sve ovo konstitutivni elementi demokratske logike i demokratskoga društva, uzimamo demokraciju kao njihov zajednički nazivnik te ćemo odnos kršćanstva, odnosno katoličanstva prema liberalizmu ilustrirati odnosom katolištva prema demokraciji.

Nije nikakva tajna da je odnos Katoličke crkve prema liberalnim vrijednostima u cjelini, pa tako i prema demokraciji, kao njihovoj društvenoj i političkoj sintezi, u početcima bio odrješito negativan, da se taj stav s vremenom mijenjao i da se s Drugim vatikanskim saborom uvelike promijenio, no ni do dana današnjega ta dva idejna i vrijednosna sustava nisu do kraja našla svoju zadovoljavajuću sintezu. S jedne strane postoji načelna razlika u samom polazištu koju je Joseph Ratzinger, ukazujući na značenje grčke riječi ecclesia qahal, tumači tako da je grčka ecclesia bila skupština kvalificiranih građana koja je donosila odluku o tome što se treba dogoditi, dok qahal bila zajednica ljudi okupljenih oko Boga da bi izrazila svoje „da“ na ono što Bog hoće da se dogodi.[9]

U demokraciji, dakle, čovjek donosi sam odluku i sam je izvršava, dok u Crkvi Bog donosi odluku, a čovjek je samo u posluhu izvršava. Kad se ovoj načelnoj razlici pridoda sav balast feudalnoga mentaliteta koji je hijerarhijskoj strukturi Crkve pridometnuo sebi vlastit način interpretacije i prakticiranja hijerarhijske vlasti, odnosno kad se sve to stavi u kontekst Francuske revolucije u kojoj je liberalizam po prvi put revolucionarno i poprilično brutalno stupio na političku scenu, ne čudi što su pape od osamnaestoga stoljeća pa sve do Pija XII. izrijekom odbacivali i osuđivali ne samo liberalizam u cjelini, nego i njegove pojedinačne vrednote. Tako su, primjerice, pape: Pio VI. (breve Quod aliquantum, 10. 03. 1791. i breve Caritas, 13. 04. 1791.), Grgur XVI. (Mirari vos 15. 08. 1832.), Pio IX. (Syllabus, 8. 12. 1864.), i Lav XIII. (Libertas praestantissimum 10. 01. 1890.[10]) izrijekom i opetovano osuđivali nacionalni suverenitet, odijeljenost Crkve od države, slobodu savjesti, slobodu tiska i govora i sl.[11]

Tek je Pio XII. nakon katastrofa Drugoga svjetskoga rata počeo o demokraciji govoriti u pozitivnom kontekstu,[12] da bi onda crkveni diskurs o demokraciji i njezinim vrednotama poprimio sasvim nove tonove preko dokumenata Drugoga vatikanskoga sabora i enciklika, odnosno raznoraznih poruka Ivana Pavla II. Istina, Pio XII. je izjavio da je Crkva zaštitnica, t.j. garant prave demokracije, ali nije protumačio kako bi ona to mogla biti[13] Istinsku promjenu kursa u ovom smislu predstavlja tek Ivan XXIII. s enciklikom Pacem in terris (11. 04. 1963.). U toj enciklici, naime, on ne samo da načelno prihvaća demokraciju, nego prihvaća i njezine pretpostavke, a to su temeljna ljudska prava iz Deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda od 1948. (PT 11-27; 143) u koje spada i sloboda mišljenja (PT 12), jednakost ljudi u njihovom naravnom dostojanstvu (PT 48), te, za razliku od svojih predšasnika, razlikuje između zablude i osobe koja je u zabludi (PT 158), što će otvoriti vrata ne samo Dignitatis humanae, nego i mogućnosti suradnje katolika s ljudima koji, s pozicija Crkve, zastupaju neke krive ideje, što će reći da je otvorio vrata legitimnom pluralizmu, bez čega je demokracija nezamisliva. Naime, dok je u dotadašnjem načinu crkvenog promišljanja nositelj prava i dostojanstva bila istina – što znači da nemaju jednako pravo postojanja istina i laž – po novome je nositelj toga prava i dostojanstva pojedina ljudska osoba, koja može biti u istini, ali i ne mora. Ove je ideje zatim prihvatio i dalje razradio Drugi vatikanski sabor, posebice u svoja dva dokumenta Gaudium et spes Dignitatis humanae. I tako se dogodilo da je Crkva, od negdašnje osporavateljice svih liberalnih vrednota postala je ne samo zagovarateljica nekih od njih, nego, kad je riječ o ljudskim pravima, jedna od najvećih i najupornijih.

Oslobođenjem od Jugoslavije i komunističkoga totalitarizma započeo je i u Hrvatskoj period izgradnje demokratskog društva i tržišne privrede. Međutim, budući da građanska svijest kod velikog dijela hrvatskih građana još nije dovoljno razvijena, s jedne strane, i jer liberalizam nije jednoznačan pojam, što će reći da postoji i takva njegova interpretacija i praksa koja je inkompatibilna s kršćanskom i katoličkom vjerom, s druge, odnosno, budući da je Crkva u Hrvatskoj još uvijek previše klerikalizirana – što će reći da je Crkva u Hrvatskoj još uvijek učinkovitije društveno prisutna kroz direktne odnose crkvene vlasti s državnim vlastima, nego kao organizacija civilnoga društva kroz svoje organizacije unutar Božjega naroda – u nas na tom području vlada golema kakofonija.

       3. Navještaj „nepoznatog boga“?

Sad se postavlja pitanje: je li ovo i ovakvo društveno ozračje kompatibilno s kršćanskom porukom i može li se kršćanstvo inkulturirati i u jednom ovakvom društvu? Pozitivan se odgovor dade naslutiti već iz spomenute činjenice da je Crkva, unatoč početnim opiranjima, u biti, ne samo usvojila sve liberalne vrednote, nego da je za neke, kao što su ljudska prava, ona danas jedna od najvećih zagovarateljica. To se ipak ne bi smjelo tako interpretirati i banalizirati da na kraju ispade da je socijalni nauk Crkve i liberalizam zapravo jedno te isto, odnosno tako kao da je svojedobno osporavanje liberalizma od strane Crkve bila čista zabuna. Niti je onda bila čista zabuna, niti je i danas ovo područje bez napetosti i problema. A napetosti i problemi, kao i uvijek, ne leže toliko u formulacijama, nego u interpretaciji formuliranoga. Istina, Crkva je u svojem shvaćanju osnovnih ljudskih prava i sloboda napravila veliki korak naprijed, štoviše i korekciju negdašnjih svojih stavova, što joj je zapravo bilo više neugodno, nego teološki teško, jer u dnu teorije o ljudskim pravima krije se kršćanska antropologija i izvorne kršćanske vrednote o kojima se dugo vremena nije dovoljno vodilo računa.[14]

Stoga, usvajajući napokon i bez zadrške teoriju o ljudskim pravima, Crkva nije iskoraknula na područje liberalizma, nego se vratila na svoje vlastito područje iz kojeg je svoju snagu crpio i liberalizam.[15] Međutim, crkvena interpretacija ljudskoga dostojanstva i ljudskih prava temelji se na kršćanskom personalizmu, a ne na agnostičko-ateističkom individualizmu, što će reći da je s kršćanskim i katoličkim poimanjem ljudskoga dostojanstva i na njemu temeljenih ljudskih prava i sloboda, nespojiv etički relativizam i moralni permisivizam, dok je za neke upravo to glavni sukus liberalizma. Tako su liberalizam svojedobno shvaćali i onodobni pape, zbog čega su ga i odbacivali u svakoj mogućoj varijanti.

Budući da je, kako smo rekli, demokracija zapravo sinteza svih liberalnih vrednota i u teoriji i u praksi, kompatibilnost kršćanske vjere i demokratske kulture i prakse, odnosno napetosti i „neriješena pitanja“ među njima, dolaze najbolje do izražaja u crkvenim dokumentima. Tako, primjerice, u enciklici Ivana Pavla II Centesimus annus čitamo: „Crkva cijeni sustav demokracije u koliko omogućava široko sudjelovanje građana u političkim odlukama te jamči podanicima mogućnost da biraju vlastite vladare, tj. da ih zamijene na miran način kad to bude prikladno. Crkva zato ne može podržavati oblikovanje uskih vodećih skupina koje radi zasebnih interesa ili ideoloških ciljeva uzurpiraju državnu vlast.

Autentična demokracija moguća je samo u pravnoj državi i na temelju ispravnog shvaćanja ljudske osobe. Zahtijeva da se ostvare nužni uvjeti za unapređenje bilo pojedinih osoba odgojem i formacijom prema istinskim idealima bilo ‘subjektivnosti’ društva stvaranjem struktura udioništva i suodgovornosti. Danas postoji sklonost da se tvrdi kako su agnosticizam i skeptički relativizam filozofija i temeljni stav koji odgovaraju demokratskim političkim oblicima, te da oni koji su uvjereni da spoznaju istinu te čvrsto stoje uza nju nisu vjerodostojni s demokratskog stanovišta, jer je prihvaćaju da većina određuje istinu i da je ona različita već prema raznim političkim ravnotežama. Tu treba primijetiti da se ideje i uvjerenja mogu lako instrumentalizirati u svrhe moći ako ne postoji nikakva posljednja istina koja vodi i usmjeruje političku akciju. Demokracija bez načela lako se pretvara u otvoreni ili skriveni totalitarizam, kako to pokazuje povijest. Crkva ne zatvara oči pred opasnošću fanatizma ili fundamentalizma onih koji u ime ideologije koja se smatra znanstvenom ili religioznom misle da smiju nametati drugim ljudima svoje poimanje istine i dobra. Kršćanska istina nije toga tipa. Budući da nije ideološka, kršćanska vjera ne smatra da može prolaznu socio-političku stvarnost zarobiti u čvrstu shemu, te priznaje da se čovjekov život ostvaruje u povijesti u različitim uvjetima i ne uvijek savršenima. Zato Crkva, kad god afirmira transcendentno dostojanstvo čovjeka, ima kao svoju metodu poštivanje slobode.

No sloboda se u potpunosti vrednuje samo ako se prihvaća istina: u svijetu bez istine sloboda gubi svoju vrijednost, te se čovjek izlaže nasilju strasti i otvorenim i skrivenim uvjetovanostima. Kršćanin živi slobodu i služi joj nudeći neprestano, po misijskoj naravi svog poziva, istinu koju je spoznao. U dijalogu s drugim ljudima, pažljiv na svaki djelić istine koji susretne u životnom iskustvu i u kulturi pojedinaca i nacija, neće se odreći svjedočenja svega onoga čemu ga je poučila vjera i pravilna upotreba razuma“[16]

       Zaključak

Govoreći o odnosu vjernika prema demokraciji u nas, Ž. Mardešić kaže: „Demokracija je među vjernicima pala na zadnje mjesto i bije je zao glas. Štoviše, nije rijedak slučaj da se u katoličkim novinama demokracija već grubo izruguje ili čak sotonizira. Da čovjek dobro ne protrlja oči, pomislio bi kako su mu podmetnuli neki stari tekst iz komunističkih vremena: isti dokazi, rječnik, prezir, odbacivanje, nesnošljivost i nepogrešivost. Nije onda ništa čudno što bivši komunisti i pretkoncilski katolici počinju stvarati saveze i zajedno nastupati u javnosti. Izdaje ih zajednička mržnja svega što je novo, hrabro, slobodoumno, mladenačko, kulturno, moderno, radosno i napredno. Radije neka propadne svijet nego da oni imaju krivo. Znaju dobro što neće – demokraciju i koncilsko kršćanstvo – ali baš ništa ne nude za zamjenu.“[17]  

Pa ipak, demokracija je i u hrvatskom društvu svojevrsni Areopag na kojem za kršćansko poslanje postoji „oltar nepoznatog Boga“ (usp. Dj 17, 23), tj. usvajanje i kristijaniziranje demokratskog društva na njegovim izvornim temeljima, usvajajući te temelje i kao temelje svoje vlastite evangelizatorske misije u ovom narodu i društvu. Orise toga „oltara“ nudi prilično detaljno razrađene socijalni nauk Crkve. Osim toga „oltara“, da parafraziram pok. T. Šagi Bunića, „drugog puta nema“. Demokracija je za cijelu Crkvu u Hrvatskoj jedini Rhodos. Hic Rhodos, hic salta! Sve ostalo je tek dokono i sterilno pametovanje.

fra Špiro Marasović

 

[1]  Usp. Paul M. ZULEHNER, Die Fremdheit des Menschen im Hause Gottes. Eine pastorale Provokation, u: P. HÜNERMANN (hrsg.), Gott – ein fremder in unserem Haus? (QD, 165), Freiburg, 1996., str. 185-202.; Nediljko Ante ANČIĆ, Crkva u društvenim promjenama, ekleziološka promišljanja, CUS, Split, 2007., str. 59-88.

[2]  „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu.“ GS 1.

[3]  O tomu više u:

– G. CONCETTI, Kriteriji određivanja ljudskih prava, Nova et Vetera 33(1983.), str. 153.-166.;

– F. ŠANJEK, Las Casas, idejni začetnik Deklaracije o ljudskim pravima, Svesci 28(1975.), str. 93.-96.;

– J. F. VARLET, Svečana deklaracija o pravima čovjeka u društvu, Kulturni radnik 37(1984.), str, 149.-162.;

– V. ZSIFKOVITS,  Dostojanstvo čovjeka i ljudska pravaBogoslovska smotra 59(1989.), 34, str. 306.-313.;

– J. HRŽENJAK (priredio), Međunarodni i evropski dokumenti o ljudskim pravima. Čovjek i njegove slobode u pravnoj državi, Zagreb 1992.;

– M. MATULOVIĆ, Ljudska prava, Osnovni međunarodni dokumenti, Zagreb 1990.

[4]  O korupciji usp. N. ŠIMAC, Protiv korupcije, stara pošast – nove opasnosti. Razgovori o korupciji i njezinu suzbijanju., 2. dopunjeno izd., Udruga za demokratsko društvo, Zagreb 2004.

[5]  Na temelju istraživanja EVS 1999. provedenog u Hrvatskoj, 76,8% ispitanika se izjasnilo za varijantu „Čovjek nikada nije dovoljno oprezan“ što govori o velikom postotku nepovjerenja koje vlada među hrvatskim građanima na općoj ljudskoj razini. A to se povjerenje ipak smatra važnim elementom funkcioniranja i razvoja demokratskoga društva. O tome više u: S. ZRINŠČAK, Društveni razvoj u vrijednosnoj zamci. Socioreligijski pogled na vrednote u hrvatskom društvu, Bogoslovska smotra 71 (2001), br. 2-3, str. 291-318.

[6]  Usporedi opširnije o tome: Luka TOMAŠEVIĆ, Crkva pred izazovom globalizacijevrednovanje i kršćansko propitivanje, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2007., str. 32.

[7]  Isto, str. 35.

[8]  Jakov JUKIĆ, „Liberalizam i kršćanstvo“, u zborniku: Ivan GRUBIŠIĆ (ur.) Crkva i država u društvima u tranziciji, Split 1997., str. 81.-107., ovdje 82.

[9]  „Dakako, starozavjetni qahal razlikuje se od grčkoga okupljanja svih građana s pravom glasa u dva elementa: ovdje također pripadaju žene i djeca, koji u Grčkoj nisu mogli biti aktivni nositelji političkog događaja. To je povezano i s time što su u Grčkoj muškarci svojim odlukama određivali što se treba dogoditi, dok se Izraelova skupština sastajala ‘da bi čula Božje očitovanje i izrekla mu svoje „da‘“. Joseph RATZINGER , „Izvor i bit Crkve“ u: Helmut HOPING i Jan-Heiner TŰCK (ur.), Sablazan istine vjere, Teološki profil Josepha Ratzingera, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2006., str. , 27.-49., ovdje 40. 

[10] „Ni na koji način nije dopušteno braniti, promicati i štititi slobodu govora, naučavanja i slobodu vjere bez razlike, kao da bi ove slobode bile nešto kao po naravi dana prava“.

[11] Više o tome:Wolfgang PALAVER, Die Diskrepanz von Wort und Tat in der katholischen Soziallehre am Beispiel von Kirche und Demokratie u zborniku Centesimo anno 100 Jahre katholische Soziallehre, Kulturverlag, Thaur 1991., str. 27. 55.

[12]  PIO XII. Radio poruka 24. 12. 1944., u Sto godina katoličkoga soc. Nauka. Str. 91-104

[13]  U svom nagovoru sv. Roti na početku nove pravne godine, 2. 08. 1945., Pio XII. Naglašava: „Utemeljenje Crkve kao društva odvijalo se, suprotno od utemeljenja države, ne odozdo prema gore, nego odozgor prema dolje.“ Wolfgang PALAVER , nav. dj., str- 45.

[14]  „Uloga i prinos Katoličke crkve u ovom za čovječanstvo epohalnom djelu bili su od posebnog značenja. Istina, sve do prošlog stoljeća ni pape se baš nisu prijateljski odnosili prema ideji ljudskih prava. Nije potrebno nabrajati propuste u tom pogledu. Službena Crkva nije bila voljna suočiti se s liberalnim idejama prosvjetiteljstva. Još je papa Lav XIII. držao da je borba za ljudska prava zapravo obrana protiv zakonitog autoriteta pa je posebno kritizirao ideju jednakosti, nauk o suverenitetu naroda, zahtjeve za slobodom mišljenja, tiska, poučavanja i kulture“. – Ivan KOPREK, Pravni poredak i postanak opće deklaracije o ljudskim pravima, u Ivan KOPREK (ur.) Ljudska prava i čovjekovo dostojanstvo, filozofsko-teološka promišljanja, FTI, Zagreb 1999., str. 19-48., ovdje 40.

[15]  Usp.: Ivan FUČEK, Katolički moral i ljudska prava u Ivan KOPREK (ur.) Ljudska prava i čovjekovo dostojanstvo, filozofsko-teološka promišljanja, FTI, Zagreb 1999., str. 19-48.,

[16] CA 46

[17] Ž. Mardešić, Odgovornost kršćana za svijet, Sarajevo-Zagreb 2005., str. 24.

Originalni naslov članka glasi: Društvene odrednice  suvremenoga  vjeronaučnog  navještaja u Hrvatskoj i preuzet je sa stranica Katehetskog ureda Splitsko-makarska nadbiskupije:  http://www.nadbiskupija-split.net