Posted by 1. čitanje Izl 12,1-8.11-14; 2. čitanje: 1Kor 11,23-26; Evanđelje: Iv 13,1-15
Život Izraelaca u egipatskom ropstvu nije opisan s puno detalja, jer im je svaki dan bio isti. Svaki su dan kao robovi služili egipatskom faraonu. Bili su radna snaga, koja nije imala prava na počinak ni na ikakve blagdane i slavlja. Imali su vrijeme za odmor samo za to da bi bili sposobni ponovno ropski raditi, a slavlja i blagdane u ropstvu nisu imali uopće. Zato izlazak iz ropstva započinje slavljem i ustanovom blagdana Pashe koji se do danas slavi kao spomen izlaska iz egipatskoga ropstva. Prvi korak prema slobodi bilo je slavlje pashalne večere koju je svaka obitelj slavila i blagovala u svojoj kući.
Glavno jelo koje se moralo blagovati te večeri bilo je janje ili kozle od jedne godine, muško i bez mane. Kasnije se uobičajilo da to bude janje. U propisima za slavlje prve Pashe u Knjizi Izlaska naglašava se da sva obitelj blaguje jedno janje. A ako je obitelj bila premalena, tada se trebala priključiti svojim susjedima, i onda bi tada svi oni postali jedna obitelj. Ono što ih ujedinjuje nisu oni sami po sebi, nego ih međusobno i sa sobom ujedinjuje pashalno janje.
Prva Pasha, blagovala se opasanih bokova. To znači da članovi obitelji nisu sjedali za stol nego su jeli stojeći, u žurbi, pripravni za polazak na put iz ropstva. Kasnije, kada dođu u Obećanu zemlju Izraleci će Pashu blagovati opušteno sjedeći ili čak ležeći za stolom, i koliko je god moguće svečano. Ali element pripravnosti i iščekivanja trenutka polaska na put nije nikada nestao iz slavlja Pashe. Na pashalnoj večeri gleda se u prošlost jer se spominje veliko Božje djelo oslobođenja iz ropstva. Gleda se u sadašnjost jer se svaki slavitelj Pashe trebao osjećati i postaviti tako kao da baš on sâm te večeri izlazi iz svoga ropstva. Ali gleda se i u budućnost, jer svako slavlje koje se uvijek iznova slavi teži za svojim dovršetkom.
Tako je i Isus rekao svojim učenicima kad su se kao jedna obitelj okupili za stolom pashalne večere: „Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem.“ (Lk 22,15-16). Pasha se, dakle, ne slavi samo s pogledom koji je fokusiran na prošlost u kojoj su se već dogodila velika djela Božja, nego taj pogled sada postaje točka gledišta prema budućnosti u kojoj će se kraljevstvo Božje pokazati u svoj svojoj slavi.
Pashalna večera koju je Isus blagovao sa svojim učenicima bila je posebna. Zovemo je posljednja, ne samo jer je to bila kronološki posljednja večera koje je Isus blagovao prije svoje muke i smrti. Ona je bila posljednja i za to jer su učenici tada posljednji put zajedno s Isusom blagovali ono pashalno janje kako je propisano u Knjizi Izlaska, a ubuduće će blagovati novu pashu. Naime, ta posljednja večera bila je za Isusove učenike i njihova prva večera na kojoj su blagovali novo pashalno janje, samo Kristvo tijelo i krv u prilikama kruha i vina.
U Prvoj poslanici Korinćanima apostol Pavao svjedoči kako je od Gospodina primio ono što dalje predaje. A radi se upravo o spomenčinu Večere Gospodnje – euharistiji. Pavao ukratko prepričava što se te večeri dogodilo za stolom i navodi one riječi kojima je Isus ustanovio ovaj presveti sakrament. Na kraju kaže Korinćanima: „Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.“. Te riječi, naravno, vrijede i za nas. One s novim sadržajem imaju sličnu formu kao i starozavjetno pashalno blagovanje. Euharistija je događaj u kojem se ne slavi samo ono što se dogodilo na Posljednjoj Isusovoj pashalnoj večeri ili ono što se događa danas, nego uključuje i ono što iščekujemo. U euharistiji ne naviještamo samo Kristovu smrt, i ne slavimo samo njegovo Uskrsnuće, nego iščekujemo i njegov slavni dolazak! Euharistija nije jednokratno slavlje. Ona se slavi stalno i zato Pavao kaže Korinćanima: kad god jedete ovaj kruh i kad god pijete ovu čašu... Euharistija je istodobno i hrana i čežnja.
U Evanđelju po Ivanu euharistijskom kruhu i čaši posvećeno je čitavo jedno poglavlje. To je šesto poglavlje u kojem Isus nakon što je nahranio pet tisuća ljudi govori o sebi kao kruhu života, i među ostalim kaže: „Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko.“ (Iv 55-56). Međutim, kada danas na Veliki četvrtak u evanđelju čitamo Ivanov opis Isusove Posljednje večere ne nalazimo u njemu izvještaj o ustanovljenju euharistije. Na različite načine pokušavaju teolozi objasniti taj Ivanov 'nedostatak'. Jedno od najpoznatijih, a vjerojatno i najlogičnijih, objašnjenja jest to da je u vrijeme kada je nastalo četvrto evanđelje redovito slavlje euharistije bilo već tako uobičajeno, da evanđelist Ivan nije osjetio potrebu ponoviti ono što su svi drugi evanđelisti već napisali. Ali s druge strane, Ivan je očigledno osjetio potrebu zapisati jedan drugi detalj koji se dogodio te večeri. Možda zato jer to nije više bilo tako uobičajeno. Zanemarilo se i trebalo ga je naglasiti. Naravno, radi se o pranju nogu, a to je slika za svako služenje bližnjemu.
Isus je u svom govoru o kruhu života jasno rekao:“Tko jede moje tijelo i pije moju krv u meni ostaje i ja u njemu.“ (Iv 6,56). I svim je kršćanima jasno da je euharistijsko blagovanje pravo zajedništvo s Kristom i braćom i sestrama. Ali, ne smijemo zaboraviti ni to da je Isus, kad se Petar ispočetka opirao tomu da mu opere noge, rekao: „Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.“ (Iv 13,8). A na kraju, kada je svim učenicima oprao noge rekao je. „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“ (Iv 13,15).
Ne može se jasnije reći da je pranje nogu, to jest svako služenje jednih drugima, također ono što nam je Krist zapovijedio da činimo njemu na spomen. I da to ne činimo prisilno kao robovi, nego da naše služenje drugima bude pravo slavlje ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Danas na Veliki četvrtak 2020. godine izvanredne vanjske okolnosti prodrmale su nas i potakle da razmislimo jesmo li dosada možda previše uobičajeno, gotovo rutinski, slavili onaj prvi „ovo činite meni na spomen“, a pomalo zanemarili slaviti ovaj drugi bez kojega, kaže Isus, također nećemo imati dijela s njime.
fra Domagoj Runje
Foto: H. Mavruk