Posted by Umijeće nečitanja sastoji se u tome da se u ruke ne uzima ono čim se upravo zabavlja široka publika. Ovako je u vremenu velikoga zamaha opismenjivanja Europe o čitanju mislio Artur Schopenhauer. Nije, naravno, bio protiv pismenosti. Bio je protiv površnosti. Nije bio protiv znanja. Bio je protiv pismenoga neznanja. Opažao je kako neznanje nije toliko opasno među siromašnima. Siromašni su zauzeti trudom oko preživljavanja i taj im trud zaokuplja misli. Misle, jer moraju preživjeti. Neznanje degradira čovjeka u trenutku kada se ono spoji s bogatstvom. Bogataš bez znanja ne zna živjeti svoje bogatstvo. Bogatom se, a neukom, vrijeme pretvara u dosadu i prazninu. Prazno vrijeme neuki ne zna ispuniti dobrim štivom pa ga ispunja površnim, nevrijednim i ispraznim.
Naučiti slova, steći umijeće čitanja i pisanja još uvijek ne znači da je čovjek osposobljen za čitanje. Okrenemo li se oko sebe, vidjet ćemo da ljudi uistinu čitaju. Neki veoma često. Neki i posvuda. Ljudi čitaju novine, knjige, portale, poruke. Pa ipak, takvo čitanje ne čini čovjeka boljim. Suvremeni mediji, međutim, ni ne žele čovjeka učiniti boljim, otkriti mu nepoznate ideje ili ga pozvati da sam misli. Oni hoće i čine suprotno. Oduzimaju čovjeku sposobnost mišljenja. Bombardiraju ga površnim tekstovima, frazama, predrasudama, krilaticama. Huškaju ga protiv ovoga ili onoga. Potpiruju u njemu bijes. Nagovaraju ga da druge gleda kroz prizmu osuda ili predrasuda. Ne dopuštaju mu da sam misli. Skandaliziraju! Smišljaju senzacionalno! Nameću mu osjećaj stida ako misli drukčije. Ušutkivaju ga osudama prije negoli se i odvaži reći što misli i osjeća. Mediji su izgradili neprobojne zidove oko sebe. Svako drukčije mišljenje im je samo hrana za nove bijesne ispade. Služe se svim retoričkim sredstvima. Podsmijehom, ironijom, izrugivanjem, lažima, poluistinama, podmetanjima, provokacijama.
Umijeće je to ne čitati. Umijeće je, jer to uopće nije ni jednostavno ni lako. Sa svih strana iskaču krilatice. S golemih plakata, iz pokretnih telefona, s televizijskih ekrana, iz novina, s radija, kroz usta drugih ljudi. Na kavi, na radnom mjestu, u šetnji, u susretima, na putu. Posvuda vrebaju iste destruktivne i površne rečenice. Kako izbjeći tom otrovu?
Schopenhauer ima nekoliko dobrih savjeta. Valja čitanje usporediti s hranom. Ono što uzimamo u sebe čitanjem naliči hrani koju jedemo. Tko se ne hrani zdravom hranom ne može imati zdravo tijelo. Hrana nam pomaže da se služimo onim što nam je po prirodi darovano. Dobro štivo služi na dobar način samo ako u nama probuđuje i hrani sposobnosti koje su nam već darovane. Tko jede ne smije se baviti samo posljedicama svoje hrane. Mora moći raditi sasvim druge stvari ne misleći na hranu. Tko čita mora moći razvijati sposobnosti mišljenja i donošenja sudova neovisno o površnim i zlonamjernim napisima koji ga bombardiraju.
Valja izbjegavati čitati najnovije i ono o čemu svi govore, drugi je Schopenhauerov savjet. Valja se hraniti dobrim klasičnim tekstovima. Oni osvježavaju, čiste, uzdižu i jačaju ljudski duh. Loši tekstovi su otrov za ljudski duh. Što ih je manje, to je bolje. Za dobre knjige postoji samo jedan preduvjet: ne čitati loše.
Čitaj dva puta dobru knjigu! Ponavljanje je majka znanja, znali su Rimljani, a Schopenhauer došaptava kao sljedeći savjet.
Židovi su dobro znali što znači čitati i kako se to čini na dobar način. To su naučili na Tori, Božjoj riječi. Darovana je čovjeku da se hrani njome i svoj život oblikuje po njezinoj mjeri. Zato se Biblija čita polako. Uzima se u malim mjerama. Misli se o pročitanom. Čitatelj pušta da ga postavi u pitanje. Kruži oko riječi. Kuša je svim osjetilima. Propituje. Divi joj se. Otvara oči i uši. Razgovara s drugima o njoj. Vraća se opet na pročitano. Pamti izrečeno. Opaža što je drugima učinila. Osluškuje kako je mijenjala ljudske sudbine kroz prošlost. Kršćani su učili i još uvijek uče od Židova kako se čita Božja riječ. Uz to, uče i od Isusa. On im je utjelovljena Božja riječ. Ophode s njom kao s najdražim ljudskim bićem. Pozorno, s udivljenjem, širom otvorenih očiju, nježno, s voljom da joj služe.
Tko nauči tako čitati Božju riječ stekne, a da to zapravo ni ne primijeti, imunitet protiv razornog otrova moderne tuče riječima i površnim, a otrovnim tekstovima.
Mudar čovjek čita, ali ne čita sve. Razlikuje u što se isplati ulagati vrijeme, a u što ne. Prazan čovjek svoju prazninu ispunja praznim štivom. Tako praznina, poput Nietzscheove pustinje, samo raste. Nije li i na to mislio Isus kada je govorio da će se onom tko ima još i nadodati, a onom tko nema oduzeti i ono što misli da ima? Drugim riječima, tko se sprijatelji s dobrim štivom, dobije dvoje: rast duha i umijeće nečitanja otrovnoga štiva.
fra Ante Vučković
Foto: www.pexels.com