Posted by Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem dogodio se prvoga dana njegova posljednjeg tjedna. Budući da je Isus svečano ušao u Jeruzalemu jašeći na magaretu poput pobjedonosnoga kralja prvoga dana u tjednu, taj događaj može se shvatiti kao navještaj njegova uskrsnuća koje će se dogoditi sljedećega prvoga dana u tjednu. Na taj način Isusova pobjeda unaprijed je najavljena, ali do nje će doći prošavši kroz muku i smrt. Zato se na Cvjetnicu izvještaj o njegovoj muci i smrti čita s otvorenim pogledom prema njegovu uskrsnuću.
U Evanđelju po Mateju taj izvještaj počinje Judinom izdajom, a završava postavljanjem straže na Isusov grob „ da ne bi možda došli njegovi učenici, ukrali ga pa rekli narodu: 'Uskrsnuo je od mrtvih!'.“ (Mt 27,66). U taj okvir smještena je prava drama u kojoj se na strahovit način očituju različiti Isusovi odnosi, među kojima su posebno bolni trenuci izdaje i zataje sa strane njegovih učenika.
Isusovi protivnici, gotovo bez ikakva truda, nalaze saveznika u jednome od Dvanaestorice, Judi Iškariotskom, iz čijeg života s Isusom i ostalim učenicima do ovoga trenutka nije zabilježen ni jedan značajan detalj. Ne znamo ništa o tome kako je on doživljavao i shvaćao sve ono što je Isus činio i govorio u Galileji i u Jeruzalemu. Možda Isus nije ispunio njegova očekivanja? U kojem se trenutku razočarao? Ako se razočarao, zašto nije jednostavno ostavio Isusa? Zašto ga je izdao onim koji su ga htjeli smaknuti? Mnoga pitanja ostaju otvorena, ali znamo da se Juda u jednom trenutku pokazao voljnim da za trideset srebrenjaka pomogne glavarima Isusa uhvatiti. Iz toga ostaje strašan zaključak da je iz svoga odnosa s Isusom htio izvući kakvu-takvu korist. No kasnije se pokajao i očaju sam sebi oduzeo život.
Dok je Juda tražio priliku da Isusa preda, ostali učenici pripremaju sve potrebno za pashalnu večeru. No, prava Pasha koja će bit žrtvovana zaprava je njihov učitelj.
Za večerom Isus prokazuje svoga izdajicu, a potom, na putu prema Maslinskom vrtu, govori i kako će se ostali učenici ponijeti prema njemu. Petar će ga zatajiti, a svi se sablazniti. No Isus opet navješćuje i svoje uskrsnuće te kako će opet ići pred njima u Galileju.
Uz to se na samoj večeri dogodilo nešto znakovito. Unatoč navještaju izdaje događa se čin u kojem Isus učenicima već sada dariva svoju stalnu prisutnost. Isus uzima kruh i kaže ovo je moje tijelo, a onda vino i kaže ovo je moja krv, te daje svojim učencima da jedu i piju. Matej ne navodi riječi „ovo činite meni na spomen“ (kao Lk 22,18), ali rečenicom „ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga - novoga - s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.“ (Mt 26, 29) pokazuje da to blagovanje Isusova tijela i krvi, jamči obnovu i vječnost njihova zajedništva, koje će biti privremeno prekinuto kada Isus u budu uhvaćen u maslinskom vrtu (Mt 26,56) i predan podlosti i okrutnosti ljudi.
Židovsko veliko vijeće traži lažne svjedoke, a Pilat, premda zna da su optužbe lažne, iz straha se ne ponaša dosljedno svome uvjerenju. Podliježe ucjeni i predaje nevina čovjeka da se razapne, a izmanipulirani narod opredjeljuje se za „junaka“ ubojicu imenom Baraba. Isusa pak prepuštaju rimskim vojnicima i oni se okrutno zabavljaju sa svojom žrtvom. Ruganje i ismijavanje nastavlja se i kada su ga razapeli na križ. Matej ističe da su mu se, mašući glavom rugali čak i prolaznici i s njime razapeti razbojnici. Ruganje je najgori mogući stav koji čovjek može imati prema drugom čovjeku i Isus prolazi kroz to iskustvo.
No kako se opis Isusove muke i smrti približava kraju, sve više u prvi plan izbija grupa žena za koje odjednom saznajemo da su ga pratile cijelim putem iz Galileje. U Isusovoj muci u kojoj trijumfira ljudska destruktivna moć, one se slika jedne druge ljudskosti. Nemoćne da išta učine kako bi zaustavile zlo, one čini ono najviše što mogu. I same navikle na poniženja, ne rugaju se Isusu, nego ga prate do kraja solidarizirajući se s njegovim patnjama.
Na križnom putu Isus očigledno nema dovoljno snage da sam nosi križ pa vojnici prisiljavaju nekoga Šimuna iz Cirene da mu pomogne. Možemo samo zamišljati kako ga je Isus u tom trenutku pogledao. Matejev izvještaj o tome šuti. Čini se kao da mu je važnije reći kako se u Isusovoj muci kao oni koji ga prate i pomažu pojavljuju osobe koje do tada nisu bile u prvom planu. Tako će se na kraju pojaviti i do tada nepoznati Isusov učenik Josip iz Arimateje koji se odvažio pred svima učiniti Isusu posljednje djelo milosrđa. Položio je Isusa u svoj novi grob isklesan u stijeni i na nj dokotrljao kamen.
No u opisu same Isusove smrti već je najavljeno da će taj kamen biti otkotrljan. Evanđelist Matej kaže kako se u času njegove smrti potresla zemlja, raspukle pećine i otvorili grobovi iz kojih su nakon Isusova uskrsnuća izišli mnogi mrtvi i pokazali se mnogima u Sveto gradu. Ta nadpovijesna scena još je jedan u nizu navještaja Isusova uskrsnuća, a ovaj put i uskrsnuća svih preminulih.
Matejev izvještaj o Isusovoj muci i smrti od početka do kraja prožet je navještajem njegova uskrsnuća. To je čak i sama njegova smrt. Sišavši u grob Isus je stupio u zajedništvo i s onim dijelom čovječanstva koje je završilo tijek ovozemnog života da bi im tako udahnuo život, a on sam bio „uzvišen nad svakim imenom, te se pred njim prignulo svako koljeno, nebesnika, zemnika i podzemnika“ (usp. Fil 2, 9-10).
fra Domagoj Runje