Svake godine na blagdan Svih svetih i na Dušni dan svjedoci smo najvećih skupova na grobljima diljem Hrvatske kao i cijeloga svijeta. Tih dana sva naša groblja ožive uljepšana najljepšim cvijećem, okupana u moru lumina, orošena tisućama suza, umivena nebrojenim uzdasima i tihim molitvama.
Tu na Lovrincu, Mirogoju, Kozali ili Boninovu i stotinama drugih grobalja uz stare crkvice i visoke čemprese, uz krizanteme i svijeće koje razbijaju nelagodu tame – tu se susreću znanci i rodbina koji se ponekad samo ovom zgodom vide i barem kratko ispričaju. Groblja tih dana sabiru vjernike i nevjernike, bogataše i siromahe, ugledne i obične ljude. Činjenica smrti kojoj nitko pobjeći ne može sve ih na trenutak izjednačava; približava ih jedne drugima nevidljivim nitima satkanim od jasne svijesti o prolaznosti života i onome što je zaista važno u životu. Taj trenutak potpune ogoljenosti i nemoći pred činjenicom tuđe smrti kao i pred činjenicom vlastite prolaznosti naglavačke okreće ljestvicu naših prioriteta – i onoga čime smo redovito zaokupljeni, i onoga što nas svakodnevno opterećuje.
Ti trenutci su dragocjeni. U kratkom vremenu naučimo važne lekcije za život i istovremeno bolje vidimo koliko su nam besmislene intrige i svađe, natjecanja i razni oblici gramzivosti i taština koje oduzimaju energije i dragocjeno vrijeme za prave stvari. Tu pokraj groba naviru nam najljepše uspomene, najdublji osjećaji na drage osobe koje nas ostaviše. Tu se „razgovara" u tišini i redovito bez riječi; tu tišina dobije prednost pred riječima; tu se riječi polome, zastanu, lavina osjećaja i suza nahrupi i pritisne da se jedva i koja riječ izgovori. Dok se tako osoba probija kroz buru osjećaja najednom osjeti da se nekom čudnom snagom oprala iznutra, da ih je božanska iskra dotakla i zapalila jedno malo svjetlo u srcu. Tim malim svjetlom čovjek poželi biti bolji čovjek; bolje raspoređivati svoje vrijeme koje je mjera naše ljubavi prema drugom i prema Bogu.

Da, grobovi su mjesta gdje najbolje osjećamo krhkost svoje egzistencije. To su mjesta gdje čovjek sebi, htio ne htio, postavlja temeljna pitanja o životu i smrti i gdje ako je otvoren Bogu jasno uviđa svoju ovisnost o Njemu; ovisnost koja obogaćuje, otvara obzorja ispunjena smislom. Gledajući tako gotovo smrti oči u oči u njemu se budi iskonska želja da bude čovjek, da bude sredstvo Božje ljubavi.
Tu na groblju onih koji nas pretekoše ali s kojima ćemo opet živjeti u vječnosti, kako nas vjera uči, mi smrt susrećemo u još nekako shvatljivom odlasku starca ili starice, ali i u okrutnom gubitku oca ili majke, sina ili kćeri, tragičnom i preranom završetku života mladića ili djevojke, drage osobe, što ostavlja na poseban način u nama neiscjeljivu ranu. Čovjek je pred smrću nemoćan, jednako danas kao i u kameno doba. No ipak nismo bez nade i naši grobovi su znak prekogrobnog života, a ne samo smrti. Jer, kako nas predslovlje od mise za pokojne uči - čovjeku se život mijenja a ne oduzima. Krist je svojim uskrsnućem pobijedio smrt i on će preobraziti ovo naše smrtno tijelo i učiniti ga sličnim slavnom tijelu svome.
Dok se dakle mijenja naše mjesto boravka, dok mijenjamo i materijalno svoje tijelo, dotle živimo u duhu i duši u nebu, očekujući produhovljenje svoga tijela za život vječni s Bogom i njegovim odabranicima. Vjera u Njega i vlastita dobrota utiru put u vječnost. I ne samo u vječnost već i u smislen život i ovdje na zemlji jer vjera u život nakon smrti oblikuje i naš život na zemlji. Već sad se živi iz onoga što će tek doći. I u prolaznosti svega tek su neprolazni i za nas će biti odlučujući trenuci i tragovi ljubavi koje ćemo za sobom ostaviti.

Životna mudrost se i sastoji u prihvaćanju zakona umiranja da bi se živjelo. Sjetimo se Isusove lekcije o sjemenu – ako sjeme ne umre neće donijeti roda. Umiranje je dakle uvjet plodnosti, stvaranju novog života. U biti ako bolje pogledamo i cijeli naš život satkan je od malih smrti. Zar nije svaki rastanak, svaka odluka, tj. izbor između više mogućnosti – jedna mala smrt jer kad smo jedno izabrali drugomu smo automatski zatvorili vrata. Tko ne bi imao snage odreći se igračaka iz djetinjstva, taj nikad ne bi odrastao. Isto tako tko ne bi smogao snage otići iz roditeljskog doma taj nikad ne bi došao na studij u drugi grad, niti bi započeo samostalan obiteljski život. I čovjek kad bira zvanje – bira jedno a odriče se svih drugih. Tako je i sa životnim suputnicima s kojima se stvara obitelj.
Živjeti znači u Kristovom smislu nesebično živjeti, razdavati se. Drugim riječima to znači sebi umirati da bi drugi mogli živjeti. Trošiti se poput svijeće – sam izgarati a istovremeno tim izgaranjem drugima osvjetljivati put života. To je sva mudrost života – odreći se na vrijeme onoga čega ćemo se ionako, htjeli ili ne htjeli, morati odreći i njegovati svoj duh preko kojega dolazimo k Bogu izvoru punine u sadašnjem i budućem životu.
Ovo promišljanje o smrti i životu, s ovu i onu stranu, čini mi se zgodnim zaključiti, jer se duša tako lakše i dublje izražava, jednom pjesmom od Đure Sudete. Pjesma nosi naslov Smirenje:
Kad se sve smiri
i stvari pomru u suton;
kad ptice ko mrtve ušute
i topli, daleki uton
umorno sunce nađe
- i utone:
-onda prilazim ja k Tebi,
prezrev sva zvona i sutone,
od kojih mi duša se snebi,
od kojih me srce boli
i ono je opet dobro,
ono se tebi moli!
I mislim:
sav svijet je moj;
sve cvijeće, jutra, oblaci,
sve tajne i sve čežnje;
i mislim,
sav svijet i ljubav svu,
da imam tu,
jer Ti si tu
- u srcu!
I nitko ne pojmi osim Tebe,
koliku mi donosiš radost
i otkuda meni vječno svježina,
polet i ta moja mladost!
Jer nitko ne zna,
da sve je: svi sutoni moji i aleje,
sve boli i sve rane,
sve nade moje pokopane,
sve, ah, sve u Tebi da su sadržane!
A kad bi i znali
i kad bi htjeli,
nikad mi ne bi mogli,
a niti će moći onako sretno -
ko što se može smiriti
u Tebi,
o, Bože!
fra Ivica Jurić
Foto: https://ezadar.rtl.hr/