Tko je svećenik?

BogoslovPosted by

Svake nedjelje slušamo svećenike kako propovijedaju, tumače Božju riječ… no, rijetko slušamo svećenike kako nam tumače same sebe, govore tko je svećenik, što je svećenička služba… Mlada je misa upravo prigoda za reći nešto o svećeniku.

No, kako i što govoriti o svećeniku? Postoji čitav niz crkvenih dokumenata koji govore o svećeniku i objašnjavaju gotovo sve što se tiče njegove službe. Gotovo da nema crkvenog oca ni sveca koji nije nešto rekao o svećeniku. Može se, dakle, uzeti ponešto od toga, poneki aspekt svećeničke duhovnosti i vršenja službe, ili lijepe misli sv. Ignacija Loyolskog po kojem je naš Milan uzeo svoje redovničko ime… Možemo napraviti i prigodnu meditaciju o svećeništvu…

Sve je to dobro i korisno. Ipak, nitko ne može tako lijepo i duboko govoriti o svećeniku kao što to čini Bog po svojoj riječi. Ona proniče naša srca, ona nas tumači, pomaže nam da vidimo sebe u istini.

Božja riječ, za razliku od svih drugih tumača svećenika i svećeničke službe, jedina je do kraja sposobna sačuvati nas napasti idealiziranja svećenika, ali i napasti odveć ljudskog govora o svećeniku. Ni jedno ni drugo ne može trajno pomoći. Idealiziranje svećenika je kada u njemu gledamo nad-čovjeka, nekoga tko je uzdignut u neku veću sferu. A odveć ljudski je kada svećenički život i poslanje pokušavamo razumjeti samo ljudskim kategorijama i kada svećeničku službu gledamo kao jedan posao. Jedini način da izbjegnemo te dvije napasti, jest da slušamo što nam to Bog govori.

Božja riječ koja danas stoji pred nama darovana nam je od Crkve. Nismo birali ova čitanja. Ova se riječ danas čita u svim crkvama na svijetu. Prvo čitanje dolazi nam iz proroka Jeremije. Jeremija ne piše načelne upute narodu. On govori iz iskustva vlastitog poziva i stanja naroda, ali i ponašanja onih u kojima vidimo današnje svećenike, pastira. U trenutku kada su oni zakazali, zatajili, Jeremija donosi radosnu vijest. A ona je u činjenici da se Bog brine za narod i onda kada svećenici gledaju samo na sebe.

Fascinantne su riječi koje bira prorok Jeremija. „Moje ovce“, dakle narod za koji se Bog brine je NJEGOV. Mi smo Božja svojina. Nadalje, „ja ću skupiti“, „ja ću podići“. Bog je opisan kao djelujući, kao onaj koji čini svojima ljudske sudbine. U taj kontekst smješta se govor o pastirima, i iz toga treba iščitavati važnost i poslanje svećenika.

Svećenik je potreban isključivo zbog jednoga: Bog se brine za narod, stalo mu je do čovjeka! Samo zato on želi svećenike! Svećenik sam za sebe – nije Bogu potreban! Bogu su potrebni ljudi koji će iz sigurnosti Božje ljubavi za ljude, i iz iskustva da se Bog za njih brine, staviti se Njemu na raspolaganje. Potrebni su mu ljudi koji su iskusili da Bog djeluje i koji žele biti dio Njegovog djelovanja u svijetu, Njegovi su-radnici.

Drugo čitanje govori o Isusu Kristu koji „zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi“. Pavao želi reći da zakon i propisi ne mogu okrijepiti, ne mogu dati život. To može samo Isus Krist! On od dvoga čini jedno, kaže Pavao, razara pregradu razdvojnicu…

Ove riječi su jako važne. U nama samima – svima! – postoji razdvojenost, podijeljenost, dvojnost. U sebi smo podijeljeni, necjeloviti, nezacijeljeni, rastrgani… živimo, ali nemamo život. Pavao govori o Isusu Krist kao jedinom koji nas može zacijeliti, dovesti u red naš život.

Suludo je zamišljati svećenika, a posebice mladomisnika kao dovršenog čovjeka. Mladomisnik je na početku. Mi uopće ne znamo što ga čeka. Tek možemo iz iskustva naslućivati. Ali put koji će Milan proći, nitko od nas ne poznaje, niti mu itko od nas može dati konačne odgovore, pa ni usmjerenja. Ono što svi mi svećenici znamo jest da nismo ni mogli zamisliti svoj svećenički život. I nismo niti mogli slutiti koliko smo u sebi podijeljeni, slabi, grešni… sve dok nismo postali svećenici… A opet, Bog nas je izabrao! Ovakve! I dio je njegova plana da nam sve više razotkriva koliko smo krhki, koliko nismo različiti od drugih, koliko nismo bolji ni od koga.

U evanđelju je doista snažna riječ o svećeniku, tumačenom preko iskustva apostola. Ona nam može pomoći i kako uvidjeti i razumjeti naše nutarnje razdijeljenosti, te daje usmjerenje kako ih riješiti.

„Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali“. Biti pored Isusa i izvještavati ga. S njim dijeliti sva svoja iskustva, izvještavati ga. Teško da je moguće pronaći ljepšu sliku o svećeniku. Biti svećenik znači dijeliti svoj život s Isusom, ali i promišljati o sebi iz sigurnosti da je on uz nas.

Koliko ljudima znači kada imaju nekoga s kime mogu podijeliti stvari i kada netko stoji iza njih. Upravo je to potrebno za biti svećenik: znati da sve možemo dijeliti s Isusom Kristom i imati sigurnost da On stoji iza svega, čak i kada stvari idu mučno i život se čini preteškim.

Iz današnjeg ulomka, ne znamo što su apostoli govorili Isusu. Očito to nije ni važno. Važno je da su govorili Isusu. Nije bitno što ni kako ćemo izreći. Važno je da sve s njime dijelimo. Isus ne kaže ni da je njihovo djelovanje bilo dobro, ni da nije bilo dobro. Zanimljivo je to. Mi bismo očekivali ili da će ih pohvaliti ili pokuditi, ili možda dati neko usmjerenje. Ili da će se možda oduševiti… Ništa od toga. On kao i uvijek iznenađuje:

„Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo“. Zašto su ove riječi tako važne za nas, za našega mladomisnika?

Najprije zato što se u njima krije poziv na nasljedovanje, na činjenje onoga što je Isus činio. „Hajdete i vi“. Ovo „i“ znači da ih Isus poziva na ono što On sam čini. Za njega su važna samotna mjesta i počinak, samoća i odmor. On se često povlačio u osamu. Nije neprestano nešto činio, nije trajno bio konektiran, ni s kim osim s Ocem. Ići u osamu znači ne samo odmoriti od drugih, nego i pustiti druge da odmore od nas. To je vrlo važno za nas svećenike, posebno danas u vrijeme medijskih povezanosti. To je nesumnjivo ozbiljan izazov posebno za mlađe svećenike.

Isus traži da idemo u osamu. Zanimljivo je da se svećenička služba predstavlja kao iskustvo strašne samoće. Koliki odustanu bojeći se upravo samoće. Nitko, doista, ne može poreći svećeničku samoću i iskustva osamljenosti, posebno kada smo u velikim mukama, tjeskobama, nutarnjim borbama, neshvaćenostima od naroda, braće i poglavara…

Ipak, istina je također, možda čak i veća, da često čeznemo za trenucima samoće. O tome mogu svjedočiti svi svećenici. Većina nas teško uspijeva pronaći neko vrijeme za sebe. Uglavnom smo razvučeni; malo tko od nas ima samo jednu službu. Gotovo neprestano smo u odnosima, razgovorima, glave su nam pune slika, riječi, ljudskih sudbina… Isus je to znao i on to zna!

Šalje svoje učenike u osamu, da otpočinu jer je mislio i na nas. Znao je da će to biti riječ za sve njegove učenike do svršetka svijeta.

Papa Franjo govori o tri vrste umora kod svećenika:

“Na prvome je mjestu ‘umor od naroda, od mnoštva’. Za Gospodina, a tako i za nas, to može biti iscrpljujuće, ali je to dobar i zdrav umor, plodan i pun radosti. To je umor svećenika koji ima miris ovaca i nema ništa s onima koji nose skupe mirise i gledaju na druge izdaleka i svisoka”, objasnio je Sveti Otac, dodajući: “Ako Isus pase stado među nama, ne možemo biti pastiri kiselog i turobnog lica ili, još gore, pastiri koji se dosađuju”.

Na drugome je mjestu „umor od neprijateljâ“: „Đavao i njegovi sluge nikada ne spavaju i, budući da njihove uši ne podnose Riječ Božju, neumorno rade ne bi li je ušutkali ili izobličili. Zli je daleko lukaviji od nas i u jednom trenutku može uništiti ono što smo dugo i strpljivo izgrađivali”, upozorio je Papa.

Na trećem je mjestu „umor od samih sebe“ – i on je možda najopasniji.

Prva dva umora rezultat su svećenikove izloženosti i izlaženja iz sebe, dok je ovaj treći samo-odnosan. To je umor ‘žaljenja za loncima egipatskim’ i ‘očijukanje sa svjetovnom duhovnošću’. Kad ostanemo sami, shvaćamo koliko je dijelova našega života uronjeno u tu svjetovnost, tako da imamo osjećaj da se nikada ne mogu do kraja isprati. To može biti opasan umor, a njegov je uzrok napuštanje ‘prve ljubavi’. Ono što se ne voli, umara”, objasnio je Papa.

Postoji, dakle, dobri i loši umor. Postoji umor koji je potreban da bismo postali svjesni sebe – svojih mana, afektivnih nezrelosti… –, i koji nam može pomoći da se naučimo boriti tražeći pomoć od Boga. To je, dakle, umor koji nas tjera Bogu. Ali postoji i umor koji nas ostavlja praznima, još umornijima.

Umor od ljudi je umor zbog zahtjevnosti službe i teškoće odnosa. Nije riječ o tome da su neki među nama bolji neki lošiji, neki sposobniji neki manje. Ne! Nije riječ o tome. Nitko od nas nije dorastao službi.

Koliko god netko bio dobre naravi, uvijek nasmijan, možda naizvan neumoran, istina je da ozbiljni evangelizator mora osjetiti taj prvi umor. Riječ je samo o tome koliko će pojedini od nas biti ponizni i biti raspoloživi umoriti se za Gospodina.

Što je veći taj prvi umor, umor od ljudi zbog teškoća službe, to je sigurnije da će drugi umor, umor od neprijatelja, od đavla biti veći. Đavao zapravo želi iskoristiti naš umor da nas uvjeri da nema smisla žrtvovati se, da nema smisla propovijedati, ispovijedati… da ionako ništa ne uspijevamo! Đavao je lukav, napada to više što se više dajemo. Sve dok se borimo mi smo na ispravnom putu. Nije važno što osjećamo. I kada je najteže, i kada se čini da ništa ne uspijevamo… nema veze – važno je ići naprijed, oslonjeni na Isusa Krista.

Jedini poraz je treći umor, a to je kada se prepustimo bilo razočaranju zbog umora od naroda, odnosno zbog teškoća u službi, bilo grijehu zbog umora od đavla. Nažalost, često jedno i drugo idu zajedno.

Današnji dan i današnja Božja riječ ohrabruju nas da možemo ići naprijed ne bojeći se umora ni od naroda ni od đavla.  Bojmo se jedino traženja svoga odmora, koji je zapravo najveći umor. Ništa tako ne umara svećenika kao lijenost, ništa nas tako ne „isiše“ kao odvojenost od naroda, zatvorenost u svoju sobu i gubljenje vremena pred televizorom ili na internetu.

Dragi brate Milane, fra Ignacije, kao što rekoh, nitko ne može znati što te čeka u tvome svećeništvu. Ali znamo da te Bog čeka da ga svakodnevno izvještavaš o svemu što živiš… Što mu više budeš govorio, to ćeš više moći razumjeti samoga sebe i biti odmoran, svjež svećenik. Ito ne radi sebe, nego radi naroda koji te treba i po kojemu Bog želi tebe spasiti!

(Propovijed don Edvarda Punde na mladoj misi fra Ignacija Milana Sladoje u Sinju 22.7.2018.)