Blago čovjeku koji svoga bližnjega podnosi u njegovim slabostima onako kako bi želio da drugi njega podnose kad bi bio u sličnoj prigodi (usp. Gal 6, 2; Mt 7, 12). Blago sluzi koji sva dobra vraća Gospodinu Bogu, jer onaj koji sebi nešto zadržava, sakriva novac svoga Gospodara, Boga (Mt 25, 18) i oduzet će mu se ono što misli da ima (Lk 8, 18).
Čitajući prvi dio ove opomene ne možemo izbjeći ono pitanje koje se uvijek nameće i koje je uvijek aktualno, a ono glasi: „Tko je moj bližnji?“ Isto je pitao zakonoznanac Isusa kada ga je upitao kako može baštiniti život vječni (usp. Lk 10, 25-29), a Isus mu ispriča svima poznatu prispodobu o milosrdnom Samarijancu. Na istom tragu je i sveti Franjo koji je živio po svetom evanđelju. Bližnji, naime, nisu samo oni koji su nam fizički blizu, nego oni kojima smo mi blizu, a posebno tu misli na siromašne, slabe i neutješene. Svi oni koji su potrebni naše ljubavi i pomoći. On je to sam posvjedočio svojim životom brinući o gubavcima i liječeći njihove rane, premda ih je bio prezirao prije svoga obraćenja.
Gubavce je u to vrijeme društvo odbacivalo te nisu mogli biti dio tog istog društva, nego su morali živjeti izolirano s drugim gubavcima kako se zaraza ne bi širila. Što su gubavci bili u Franjino vrijeme, to su u današnje vrijeme oboljeli od korone, izbjeglice, ali i siromašni i beskućnici. I dalje ih znamo prezirati i nismo uvijek spremni iskazati im potrebnu ljubav i pomoć koja im možda neće riješiti probleme, ali će im dati osjećaj pripadnosti i ljudskosti. Na Zapadu u tu kategoriju donekle možemo ubrojiti i obitelj, pogotovo onu s više djece.
To je uvijek aktualni poziv na milosrđe i služenje na koji je sveti Franjo odgovorio pa je ono što mu je bilo mrsko postalo slatko, kako nam svjedoči u Oporuci. Papa Franjo ističe kako je to poziv na univerzalnu ljubav prema svima, neovisno o komu se radi.
U navedenom evanđeoskom odlomku zakonoznanac ističe i ljubav prema Bogu. Naime, ljubav prema bližnjemu proizlazi iz one iste ljubavi koju gajimo prema Bogu. Ljubimo li Boga svim srcem, svom snagom i dušom i svim umom, ne možemo drugačije nego ljubiti sve što je Bog stvorio. Zato nas opominje da ljubimo bližnje kao samoga sebe.
Ljubav je nešto što proizlazi iz srca i ne može biti samo rezultat pameti i nauke. Da bi ta ljubav mogla rasti i biti djelotvorna, bitna je krepost poniznosti koja je svetom Franji bila na srcu.
Ali kako se ne bismo ograničili samo na one siromašne i potrebne, sveti Franjo u ovoj opomeni govori o bližnjemu i njegovim slabostima te zahtijeva da ga podnosimo onako kako bismo mi htjeli da nas podnose. On ovdje misli na djelotvornu bratsku ljubav koja mu je bila jako važna te je znao ukoriti braću koja nisu pokazala tu ljubav. O istinskoj ljubavi govori i u dva druga dijela Opomene: ljubiti svoga bližnjega i pokazati mu tu ljubav znači ljubiti Boga. Sveti Franjo je služio gubavcima upravo zbog Boga, ali je to mogao samo milošću Božjom. Božja milost je u njemu učinila da se mogao boriti sa sobom, da je prišao gubavcu, poljubio ga i da je na koncu pobijedio samoga sebe. Da bismo mogli ljubiti svoga bližnjega, potrebno je, dakle, prvo pobijediti sebe, tj. istinski ljubiti sebe, prihvatiti sebe i nadvladati sve predrasude i razmirice. Idealno bi bilo svakom čovjeku pristupiti istom ljubavlju i pažnjom kao što to činimo sa svojim voljenima. Moramo se otvoriti i biti spremni praštati. Svaki čovjek na neki način mora postati naš voljeni.
No, mi ljudi smo po našoj prirodi slabi i grešni, a sveti Franjo je to dobro znao. Zato je i rekao da bližnjega treba podnositi u njegovim slabostima kako i mi želimo da nas podnose u našim slabostima. Naslanjajući se na Gospodinove riječi želi nam poručiti: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“ (Mt 7,12).
Također, ljubav prema bližnjemu ne znači ukazivati na mane drugoga, nego u ljubavi i poniznosti pomoći mu da ih ispravi, da se s njima bori te da raste u svojoj vjeri i tako se približi Bogu. Cilj nikako ne smije biti da drugoga prilagodimo sebi i svojim vizijama. No, prije toga moramo prvo sebi priznati svoje mane i na njima poraditi. Stoga ljubav također znači u poniznosti i blagosti primiti opravdane kritike. To pak nije lako jer zahtijeva da se uzme svoj križ i da ga se nosi.
Uvijek je lakše vidjeti mane drugih i uprijeti prstom u njih, nego im pružiti pomoć te sebi priznati svoje slabosti i na njima poraditi. Lako upadamo u napast osuđivanja drugoga. Ipak, s jedne strane mi ne poznajemo cijelu pozadinu, ne poznajemo osobu dovoljno dobro, a s druge strane olako zaboravljamo da se možemo naći u sličnoj situaciji. Ako ćemo biti iskreni prema sebi, često se u takvim situacijama ponašamo kao onaj koga smo netom prije osudili i upirali prstom u njega. Upiremo li jedan prst u nekoga, uvijek tri druga prsta pokazuju prema nama samima.
U nekim trenucima bitno je znati odstupiti od vlastitog konformizma i napraviti korak prema drugomu, koliko god to znalo ponekad biti teško. A ako već nismo spremni učiniti prvi korak, barem budimo otvoreni da drugoga primimo i poslušamo kad nam priđe. Nije u prvom planu pitanje hoće li se onaj drugi moći uključiti u moj život, nego jesam li ja spreman uključiti njega u svoj život. U najmanju ruku treba se moliti za svoga bližnjega, pogotovo onoga koga ne podnosimo. Za to je potrebna milost Božja s kojom treba surađivati te naša slobodna volja. Sve što činimo, činimo radi Boga i on nas osposobljava za svako djelovanje, ali on nas neće na ništa prisiliti. Isus nam sâm daje primjer kako ta ljubav treba izgledati, a sveti Franjo ga je htio nasljedovati u svemu. Naime, on je iz ljubavi prema nama sišao na zemlju i dao se pribiti na križ. Ako je Isus mogao to učiniti za nas ljude takve kakvi jesmo, onda mi nemamo pravo tu ljubav uskratiti svome bližnjemu, jer svaki čovjek vrijedi.
Isus je htio Crkvu koja će biti blizu ljudima, a sveti Franjo je bio bliz svima i zato je i privukao toliki broj sljedbenika i simpatizera. On je dao svojoj braći i svojim bližnjima onu vrijednost koju imaju kao djeca Božja.
Drugi dio ove Opomene nas podsjeća da je sve što imamo dar od Boga i da se u skladu s time trebamo ponašati. Ovdje prvenstveno ne mislim na materijalna dobra, nego na onu ljubav koju nam je ukazao. U toj ljubavi nam je podario upravo one ljude koje su nas pratili u životu i koji nas i dalje prate: roditelji, braća i sestre, rodbina, prijatelji, članovi naših zajednica…
Zahvaljujući njima mi smo se kao ljudi formirali, oni su nas oblikovali te su nas svjesno ili nesvjesno poticali na neke životne odluke, na promjene, na rast, na izgradnju. Taj Božji dar ljubavi koji se očitovao u svim tim ljudima mi smo dužni Njemu vratiti, a to možemo ljubeći druge. Ljubimo li sve ljude, neovisno o tome jesu li nam činili dobro ili ne, mi Bogu vraćamo što smo od njega dobili. „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca“ (Iv 3,16), za kojeg znamo da ga većina nije prihvatila; dapače, čak ga je pribila na križ.
Sveti Franjo na prvom je mjestu ljubio Boga i njemu sve podredio, a to znači da je svoj život dao za druge, za njihovo tjelesno i duševno ozdravljenje. Bio je bližnji drugima i to je pokazivao nesebičnim i poniznim darivanjem i služenjem. Budimo, dakle, i mi bližnji onima koji su u potrebi, bilo materijalnoj ili duhovnoj. Pokažimo ljubav i otvoreno srce te tako izgrađujmo svijet suživota, mira i zajedništva. Izgradimo društvo u kojem ljudi žive zajedno, a ne mimo ili protiv drugih i ne dopustimo da svijetom zavladaju egoizam i sebeljublje. Molimo na tu nakanu i otvorimo se Božjem poticaju kako bismo istinski mogli ljubiti Boga ljubeći sve ljude.
fra Oliver Marčinković