Posted by Svetkovina Presvetoga Trojstva predstavlja središnje otajstvo naše vjere. O njoj se najčešće govori na intelektualistički način ukazujući slušateljima kako se radi o vrlo zahtjevnom blagdanu koji podrazumijeva prvenstveno vjeru a ne shvatljivost sadržaja na koji se odnosi. Mnogi bi zbog navedene otajstvenosti najradije i preskočili govor o jednom Bogu u tri osobe te govorili o 'zahvalnijim', tj. ljudskom razumu i iskustvu dostupnijim temama. Doduše, postoji i onaj manji dio svećenika i teologa koji navedenom otajstvu pristupa pretenciozno želeći slušateljima ostaviti dojam kako poznaju Presveto Trojstvo smještajući ga unutar svojih misaonih shema lišenih osobnog odnosa s Bogom.
Svakako, govoreći o Presvetom Trojstvu često previđamo činjenicu da Kristovo utjelovljenje, uskrsnuće ili sami sakramenti nisu ništa ljudskom razumu shvatljiviji od Presvetog Trojstva. I oni upućuju na otajstvo koje nas nadilazi i kojem se pristupa vjerom.
Imajući u vidu taj intelektualistički pristup otajstvu trojstvenoga Boga a ne tajni - jer tajna se, za razliku od otajstva, u svakom trenutku može otkriti - važno je uočiti da lsus u današnjem evanđelju ne kaže svojim učenicima kako oni otajstva naše vjere ne mogu razumjeti, budući da je razum nedovoljan, već kako (sada) ne mogu nositi ono što bi im mogao reći. Krist im kaže: "Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on - Duh Istine - upućivat će vas u svu istinu" (Iv 16,12-13).
Drugim riječima, to znači kako oni (tada) nisu bili dovoljno jaki, snažni da bi mogli nositi sve ono što bi im objavio. Znajući kako im Isus ovo govori prije svoje muke i uskrsnuća postaje nam sasvim razumljivo ono što želi reći. Naime, već im je pokušao govoriti o tome kako on treba mnogo pretrpiti, i da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane (usp. Mk, 8,33) i rezultat njegova navještaja nam je poznat (Petrovo protivljenje u Cezareji Filipovoj).
Tek iz uskrsne perspektive bit će moguće prihvatiti i nositi ono što će im biti objavljeno. Bez iskustva muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova nemoguće im je bilo shvatiti cilj njegova poslanja i vlastiti udio u njemu. Riječi su bile nedovoljne. Trebalo je iskustvo susreta s njim koji je Gospodar života i smrti, Stvoritelj i Otkupitelj.
Trebalo je vremena i napora da ojačaju ne toliko svoje znanje koliko svoju vjeru, vjernost njemu koji je Put, Istina i Život. O tom procesu čitamo svakodnevno u čitanjima koje nam Crkva stavlja na raspolaganje kroz ovo uskrsno vrijeme. Osobito svetkovinom Pedesetnice naglašena je ta nova stvarnost, oduševljenje Isusom, raspetim i uskrslim; oduševljenje koje gori u njima i pretvara se u radostan navještaj sve do mučeništva.
Duh uvodi u istinu
Slavimo, dakle, Boga koji je jedan u trima osobama: Ocu, Sinu i Duhu Svetomu. Veliko je to i neshvatljivo otajstvo na koje ne treba jurišati razumskim silama, jer ga razum ne može osvojiti. To opet ne znači da se odričemo promišljanja o trojstvenom Bogu jer ono što je čovjeku bilo nemoguće dohvatiti sa „zemlje“, Bog je odlučio "spustiti" na zemlju. Naime, umjesto da se čovjek svojim razumom mučno uspinje k Bogu, on je sam taj nemogući zadatak učinio mogućim: utjelovio se i spustio čovjeku. Utjelovljena Riječ, Isus Krist, upoznao nas je sa svojim i našim Ocem na nebu. Objavio nam je da su Otac i On jedno i da je Duh Sveti sa Ocem i sa Sinom jedno.
Bog nam se u Kristu objavio kao trojstvo, zajedništvo ljubavi. Objavio je i da Duh Istine, kojega će učenicima poslati, neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će im ono što dolazi (usp. Iv 16,14).
Da bi Duh govorio, uvodio nas u istinu važno je da se otvorimo Duhu, da pustimo da nas on vodi i nadahnjuje naše životne odluke. Ovdje postaje sasvim jasno kako rast u vjernosti, tj. nasljedovanje Isusa u svakodnevnom životu otvara put rastu i u spoznaji. Vrijedi i obrnuto: bez nasljedovanja i osobnog odnosa naše učenje o Bogu, praćeno često i mnoštvom vrlo složenih koncepata, više zastire nego otkriva Boga. Drugim riječima, život u vjeri prethodi i omogućuje znanje o istoj. Bez iskustva vjere znanje predstavlja samo prazne definicije. Nadalje, vrijedi se uvijek podsjećati kako Bog poniznima daje milost (usp. Jak 4, 7) i otkriva se malenima a ne mudrima (usp. Mt 11, 25).
Problem većine današnjih vjernika vjerojatno je u tome da previše govore o Bogu a premalo s njime.
Svjestan je toga i Karl Lehmann, jedan od najvećih teologa našeg vremena, koji govoreći o istom ističe: "Kad bih još jednom imao drugi život kao teolog, onda bih mnogo toga što se naširoko i opsežno uči bacio preko palube i intenzivnije razmišljao o samome Bogu".
Utjelovljeni Bog
Postoje različita poimanja odnosa s Bogom. Za ovu prigodu spomenut ćemo samo tri načina. Prvi je način na koji su stari Grci gledali na bogove. Naime, u njihovu poimanju postojalo je više bogova i božica a vrhovni bog bio je Zeus koji je stolovao na gori Olimpu. Svijet bogova bio je sasvim odijeljen od svijeta ljudi. Između njih nalazila se nepremostiva prepreka. Religiozni Grk stoga nikada nije mogao zavapiti: „Bože moj!“ jer nije postojao osoban odnos s božanstvom koji podrazumijeva povjerenje i ljubav već distanciran odnos koji uključuje strahopoštovanje ili otvoreni strah pred nepoznatim i tajnovitim božanstvima.
Zapravo, za razliku od kršćana koji vjeruju da su stvoreni na sliku Božju, Grci su stvarali bogove na sliku čovječju. Bili su religiozni ali su smatrali da je čovjek mjera svih stvari (Protagora). Tim se hoće reći da je čovjek jedini izvor i kriterij za razumijevanje i prosudbu stvarnosti (relativizam).
Nasuprot grčkom poimanju koje u centar stavlja čovjeka narodi dalekog istoka su učinili suprotno: toliko su naglašavali nadzemaljsko da su nijekali čovjeka i vidljivi svijet. Između jednih i drugih stoji kršćansko poimanje Boga. Kršćanski Bog se utjelovio i objavio u Kristu. On je osobni Bog s kojim se može stupiti u odnos. Bog koji je Otac, prijatelj i pratitelj čovjeka. Bog koji je u Kristu pokazao svoje milosrdno lice i žrtvovao se za čovjeka. Bog Stvoritelj i Spasitelj kojeg je moguće susresti i osjećati njegovu blizinu kroz život.
fra Ivica Jurić
Živo vrelo