Posted by Razlika između vjernika i nevjernika nije u znanju već u strpljenju. Ako vam čudno zvuči ova tvrdnja može biti da ste je prebrzo pročitali. To znači da je opet trebate pročitati ali ovaj put ne više kao informaciju već kao dio vašeg iskustva. Pokušajte se sjetiti nekih strpljivih i nekih nestrpljivih osoba pa će vam možda tvrdnja biti jasnija. Možda tad uočimo i kako nije velika razlika između religioznih fanatika i radikalnih sekularista /ateista. I jedni i drugi nemaju strpljenja s Bogom pa brzopleto donose zaključke o njegovoj (ne)postojanosti. S tajnom, koju nazivamo Bog, ne možemo tako lagano „izići nakraj“. S njom treba živjeti; nositi je strpljivo u srcu poput Marije, Isusove majke, i dopustiti da nas tajna oblikuje. Kad bi znakovi Božje prisutnosti stajali pred našim očima na tako banalan način kao što to misle neki religiozni zanesenjaci, vjera uopće ne bi bila potrebna, ističe Tomáš Halík, poznati katolički teolog.
U vjeri možda i nedovoljno učimo o strpljivosti. Da, redovito učimo kako je Bog dobar i strpljiv u odnosu na nas i naše nedostatke. Međutim, trebamo i mi biti strpljivi u odnosu prema Bogu, osobito onda kad navru kojekakva pitanja a pravog odgovara niotkud.
Onda kad se Bog čini odsutnim, kad šuti; kad kucamo a vrata se ne otvaraju. Kad nam se čini da se Bog igra s nama; kao da se namjerno skriva da bi mi slobodno mogli izabrati: vjerovati ili ne vjerovati u njega.
Kad bi se otkrio bilo bi tako jednostavno donijeti odluku, tako lako vjerovati. Kad bi brzo zlo kažnjavao a dobro nagrađivao - koliko bi još zasluga imali za svoju vjeru? Ono što je očito u to ne trebamo vjerovati. To znamo. Možemo to i provjeriti.
Vjera nam treba tamo gdje prestaje znanje. Treba nam da prebrodimo tamne trenutke, faze, nekad i duža životna razdoblja. Ona se tad pokazuje kao snaga koja osobu izdiže iznad valova života i čuva od vrtloga apatije i depresivnosti. Ona je odvažnost da se prihvati misterij; da se odvažno živi s otvorenim pitanjima.
U tom je vjera slična ljubavi: nestrpljiva ljubav je nikakva ljubav. Ljubav se upravo u strpljivosti pokazuje. Važno je, stoga, biti strpljiv, znati čekati, vjerovati Bogu i kad nam nedostaje pravih razloga za to. Važno je i ne žuriti sa zaključcima jer neki odgovori nisu uopće teorijski odgovori - život sam nam da odgovor; stvari se poslože, dobiju smisao, s vremenom. Ne bez naše želje i suradnje sa Izvorom smisla.
Strpljenje je drugo ime uspjeha. Stoga ne može uspjeti netko tko ne igra na duge staze; tko se brzo razočara početnim neuspjesima pa se 'baca' u druge poslove. Prvi neuspjesi sastavni su dio uspjeha i na njih treba uvijek na takav način gledati. Brzo ih zaboraviti i raditi dalje. Raditi gotovo neopterećen rezultatom i rezultat će zasigurno doći.
Nobelovac je onaj koji tisuću puta nešto radi i ne dođe do željenog rješenja a onda 1001. pokušaj sve dotadašnje 'promašaje' pretvori u golemi uspjeh kojemu se svi dive. Može se reći da tko nema strpljenja prema svojim i tuđim manjkavostima, slikovito rečeno svojim sporim pa i ružnim 'gusjenicama' - nikad se neće pretvoriti u leptira te uživati u plodovima svoga rada.
Sveti Franjo je 'poletio' tek kad je zagrlio gubavca i gubavca u sebi. Obojicu. Tek kad je sebe i druge prihvatio - sve mu je postalo lijepo. Oči su mu se otvorile za ljepotu. I nije se mogao načuditi ljepoti, kod ljudi i prirode. Doduše, nije se mogao načuditi i sljepoći ljudi prema izvoru te ljepote, Ljepoti samoj. I pjevao je diveći se ljepoti; i plakao je čudeći se ravnodušnosti ljudi i zato što 'Ljubav nije ljubljena'. I bio je strpljiv. Sa sobom i s drugima. Kad je prihvatio svoje mane više mu ih nitko nije mogao spočitnuti s uspjehom. A i samo prihvaćanje oduzelo im je može bit i pola snage te otvorilo put njihovu nadilaženju. Strpljivost s Bogom, s drugima i sa sobom zahtjevna je škola svetosti koju ni jedan čovjek ne bi smio odbiti.
fra Ivica Jurić
Foto: otok Baljenac koji ima 23 km suhozida
List Marija