Posted by Vani je bilo toliko hladno, da bismo se vjerojatno smrznuli, samo da je termometar bio dva centimetra duži, ironično zapisa Mark Twain. Navedena misao, tko je dobro razumije, samo je naoko smiješna, a može biti jako poučna. Ukratko, svima je jasno da duljina termometra/žive ne određuje temperaturu. I tu i jest poanta rečenoga. Naime, ponekad čovjek misli da dobro poznaje stanje u društvu jer ima precizne “instrumente”: ankete, statistike i analize. Navedenom mišlju Twain nas duhovito podsjeća da je stvarnost često dublja od instrumenata kojima je mjerimo. I da reakcija na stvarnost umnogome ovisi o tome kako je percipiramo. Da bismo dobro razlučivali stvarnost potrebno je imati jasne kriterije i jasna životna načela. Vrijeme u kojem živimo, modelirano mainstream medijima koji formiraju duh vremena, u tome nam sve manje pomažu. A i stvarnost kod ljudi je promjenjiva, osobito kod onih koji su skloni prikrivanju i manipulacijama. Pa ipak, kad se pravo stanje kod čovjeka ne vidi našim redovitim „mjernim instrumentima“ to nipošto ne znači da ono ne utječe na njegov život i živote drugih ljudi.
Drugim riječima, dobro skrivene mane i poroci, koje u vjeri nazivamo grijesima, uvijek imaju socijalne konzekvence u smislu da negativno utječu na druge.
Sv. Toma Akvinski porok definira kao naviku koja naginje grijehu. Dakle, ne radi se tek o jednom činu, nego o odluci volje koja postaje sve jača kako se čin više ponavlja. Čovjeku se samo naoko čini kako dobro kontrolira i uspješno skriva svoju ovisnost o nekom poroku, ali porok svoje posljedice uvijek ostavlja. Dovoljno je samo spomenuti neke poroke (kocka, alkohol, droga, pohlepa) i razmisliti o osobama koje zbog njih snose posljedice (djeca, suprug/a, roditelj/i, kolege na poslu...). Ovdje možemo spomenuti i poznatu sintagmu „struktura grijeha“, koja je kod nas manipulacijom pretvorena u „grijeh struktura“, a koji nije drugo doli akumulacija osobnih grijeha određenih ljudi. Ni korupcija u sustavu nije „pala s neba“ već je plod lakomosti i pohlepe konkretnih osoba. Kao, uostalom, i nasilje u kulturi koje nije apstrakcija već posljedica gnjeva razočaranih ljudi.
Evanđelje kao korektiv
U suočavanju s vlastitim porocima prvo je potrebno nadići rašireno mišljenje da su naše mane samo stvar između nas i Boga, naša privatna stvar. Crkva nas uči da stvari stoje sasvim drugačije; da nijedan čovjek nije otok. Ono što jesmo u skrivenom, to polako oblikuje i ono što jesmo jedni prema drugima — a time i cijelo tkivo društva. Koliko god čovjek sebe uvjeravao da je sasvim u redu i da ima pravo sa svojim životom činiti što god hoće, to je samo djelomično istinito.
Naši izbori tiču se i drugih, ponajprije naših najbližih. Štoviše, naši izbori direktno utječu na kvalitetu njihova života. Nitko nije otok već je uvezan u klupko odnosa koje izgrađuje ili razgrađuje.
Ako umjesto medija i popularne kulture uzmemo evanđelje kao kriterij ponašanja, vidjet ćemo da kod sebe uvijek imamo nešto korigirati. Izvan tog pogleda, tj. izvan evanđeoskih vrijednosti kao korektiva djelovanja, čovjek svoj grijeh ne vidi pa čini samo ono što mu donosi ugodu. Ugoda tada umjesto evanđelja postane mjerilo i cilj našeg djelovanja. I kad ugode nestane ili se smanji - život kao da izgubi smisao.
Graditi na čvrstim temeljima
S Bogom i njegovim jasnim kriterijima dobra i zla, grijeh postoji i naziva se pravim imenom. Bez Boga on nestaje jer ga protumačimo svojim pravom, interesom, okolnošću koju treba iskoristiti ne sagledavajući šire efekte i dobro drugih ljudi. Zar to svima nije očito danas? U natjecanju narcisa altruizam je na posljednjem mjestu, ako već nije nepoznanica.
Stara narodna mudrost, prenošena u različitim religijama i kulturama, kao jednu od maksima moralnog djelovanja smatralo je sljedeću misao: ono što se ne bi učinilo javno, to se ne treba činiti ni tajno.
Jasna načela, a još više njihovo obdržavanje, čuvaju integritet čovjeka. I stvaraju prirodni autoritet koji izgrađuje društvo. Vrijedi i obrnuto - ljudi bez integriteta su ljudi bez snage, vizije i utjecaja. Takvi ljudi mogu dobro govoriti, ali sve ostane samo na govoru i pozerstvu. Gore navedeni princip nije drugo nego Kantov kategorički imperativ; središnji pojam u njegovoj etičkoj filozofiji, apsolutni moralni zakon koji proizlazi iz razuma i nalaže bezuvjetno ponašanje. Njegova klasična formulacija glasi: "Djeluj prema onoj maksimi koja može ujedno biti i opći zakon." To znači da moralno djelovanje mora biti univerzalizirano da bi izgrađivalo društvo. Drugim riječima, bez zajedničkih vrijednosti društvo ne može opstati. Tko ih u epohi individualizma i narcizma još uvijek zagovara?
fra Ivica Jurić
List Marija