Splićani ga često nazivaju “najboljim svećenikom na svitu”, a on je oduvijek samo želio biti na usluzi ljudima

Posted by

Žurimo nekome u susret i bježimo, glavom bez obzira, kako nekoga ne bismo susreli. Susreti su naša sudbina. Kao ljudi ostvarujemo se u susretima. U susretima s prirodom, s bližnjima. Čak i u onim površnim, kratkim. Neobaveznim.

Kaže se da ništa ne treba čekati i da svemu treba ići u susret. No, najčešće srljamo u susrete koji nas odvode u zlo, u nevolje, a izbjegavamo susresti se s onim što bi nas moglo promijeniti na bolje.

Današnje društvo, u kojem živimo, živi brzim ritmom. Svi manje više koriste automobil, rijetki hodaju. Većina nas je postala ovisna o mobitelu i internetu. I postoje ljudi koji su još uvijek u stanju pronaći smisao u svom životu, ljudi koji su radosni, koji se osmjehuju, koji su još uvijek sretni usprkos svim svojim problemima i nevoljama. Pa i neimaštini usprkos.

Možda je jedna večera u godini, u nekom malo boljem restoranu, prigoda koja se pamti, dok su ostali dani čisto i golo preživljavanje.

S druge strane, postoje bogati ljudi. Nezamislivo bogati. Postoje ljudi koji prije spavanja gutaju šaku tableta za spavanje, a sve kako bi barem noću osjetili nekakav mir. Oni koji svakog dana trebaju novu rundu pića kako bi umrtvili svoje prenadražene živce. Materijalno su zbrinuti, ali je bijeda zahvatila njihovo srce i njihov um. Posjeduju strah i nesigurnost siromaha, a siromašni nisu.

No, život je to. Sudbine kojih se naslušao i nagledao fra Jozo Čirko, splitski fratar, dominikanac, kojeg brojni Splićani nazivaju “najboljim svećenikom na svitu”. Slovima teško je opisiv Čirkov entuzijazam, energičnost i nesebičnost, nepojmljiv osjećaj za malog čovjeka u potrebi. Siromaha, beskućnika i ovisnika, pomoći potrebita na duhovnoj i materijalnoj osnovi.

– Kad sam bio student, kao čovjek sam došao na raskrižje kada sam se trebao odlučiti kojim putem krenuti i presudio sam da želim biti svećenik. I kako me taj svijet droge i rubnih stvari oduvijek zanimao, a i često sam kao student u Zagrebu odlazio na ulicu, na kolodvor i polako sam ulazio u to okruženje, provincijal mi je predložio da odem u Madrid, gdje dominikanci imaju prihvat za beskućnice, i tamo sam onda živio u prihvatu, radio sam u zajednicama za liječenje ovisnosti, bio sam na ulici s prostitutkama, u cijelom tom krugu gdje sam upoznao ljude koji se bave različitim stvarima – govori to fra Jozo.

– Ono što sam učio na teologiji iz svih predmeta je, u pravom smislu te riječi, teorija, ali tek čovjek drugačije razmišlja o životu kad dođe na ulicu, kad se susretne s tim ljudima, prostitutkama koje su dovedene na prijevaru na ulicu. Kad se sretne s ovisnicima o raznim drogama, naiđete neke koji leže po parkovima, kolodvorima, razgovarate s beskućnicima, pričate o različitim životnim situacijama. Drugačije tada promatrate tu našu svakodnevicu jer nije život samo sjedenje za kavom i čitanje novina – veli.

Nije život mirna rijeka koja teče, koja završi u oceanu, usporedbu govori.

– Život danas može biti na vrhuncu, a sutra može biti na podu. Možeš danas letjeti u visinama, a sutra lupiti glavom o pod. Život s ljudima koji su završili na krivim stazama, tim stranputicama je prava škola.

A priče o životnom padu mogu snaći svakoga, u vremenima teškim, koja gigantskim koracima idu naprijed…

– Jamac za kredit svom prijatelju, klasičan primjer priče s kojom sam se susretao. Prijatelj kredit nije vraćao i banka je čovjeku uzela stan i on je završio na ulici. Da ne govorim o ovisnostima, drogi, kocki i alkoholu, razrušavanju braka. Vremena su se promijenila, 23 godine već radim s mladim ljudima, iz dana u dan. Ljudi više nisu empatični, najveći problem je “to nešto košta samo 10 kuna” – kaže pa nastavlja.

– Droge ima sve više i više, po svim ulicama pa tako i našim u Splitu, a i drugih je ovisnosti mnogo, kao ona o antidepresivima, i više je tu ženska populacija dok muškarci prednjače u ovisnostima o alkoholu i kocki.

Baš mladi ljudi ne shvaćaju ozbiljnost problema dok ne dođu pred zid, a onda je već kasno.

– Svaki dan možemo čitati u novinama kakvo nam je stanje nacije. Puno je poštenih i dobrih ljudi, ali je mnogo onih koji zadiru u stvari koje nisu lijepe za život. Normalan život.

 

Život redovništva fra Jozo je krenuo na početku novog stoljeća.

 

– Kad se redimo, svećenici uvijek uzmu neko geslo. Moje, 2000. godine, kada sam se redio, bilo je – Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi. Tada sam odlučio da se neću klanjati ljudima od kojih mogu izvući korist, koji su moćnici ovog svijeta. Samo se Bogu klanjam, i dodao sam još – hrvatskom vojniku koji je branio krvlju svoju domovinu.

U mladim danima bio je začetak i ljubavi prema umjetnosti, posebno glazbi.

– Kad sam bio u osnovnoj školi bio sam na raznim natjecanjima, a onda sam kasnije učio svirati klavir i gitaru. Snimio sam i tri albuma s VIS Dominik, kao i album sa svim splitskim pjevačima koji se prodao u pet tisuća primjeraka, i bili su tu od OliveraKondžeMeriDalmatina do Zečića Giuliana. Glazba mi je uvijek bila draga, ona mi je druga. Sport i glazba.

Od djetinjstva kao i ljubav prema Majstoru s mora.

– Otac mi je oružar bio u RNK Split i dolazilo je tu igrača iz Hajduka tako da jednostavno otkad znam za sebe pratim Hajduka. Valjda je to urođeno. I kad sam studirao u Zagrebu, imao sam sreću da su u prvoj ligi bili Hrvatski Dragovoljac, Zagreb i Dinamo tako da je doslovno svako dva tjedna Hajduk bio u Zagrebu – kaže čovjek koji je ljudima blizak i navikom nenošenja habita.

– Odijelo ne čini svećenika, ni fratra. Bolje je kad te ljudi na ulici prepoznaju bez habita nego s njim, a uvijek sam želio biti na usluzi ljudi. Uvijek mi je to u glavi. Valjda su to ljudi i shvatili, prihvatili, i možda me baš zbog toga nekako više zovu za razgovore, podjelu sakramenata. Isus kaže da propovijedamo po krovovima, javno moram propovijedati Evanđelje. Ona nije nekad lako ni nama svećenicima, ali Riječ Božja vodi na pravi put – podvlači.

Ovdje nema srednjeg puta. Ovdje nema taktiziranja. Jer ne može se jednom nogom stajati u svijetu idola, a s drugom u Kraljevstvu Božjem. Tako pozicionirani mi neminovno padamo. A kada padamo onda smo, nažalost, otprilike baš tu gdje danas i jesmo. Na samom dnu.

Josip Grčić

Foto: Ivana Ivanović

Izvor: https://www.dalmacijanews.hr/