Posted by Franjevci samostana Gospe Lurdske u Zagrebu i vjernici istoimene župe posebnim su se spomen-slavljem prisjetili braće fratara koji su u montiranom političkom procesu 1947. godine lažno i nepravedno osuđeni i pogubljeni. Za središnje spomen-slavlje vjernici su se, zajedno sa samostanskom zajednicom, pripravljali trodnevnicom koju su predvodili mons. Stjepan Kožul, fra Nikola Vukoja i fra Stjepan Čovo, a svečano spomen-slavlje, nakon kojega je i otkrivena spomen ploča sjećanja na navedene komunističke progone, predvodio je mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, čiju propovijed donosimo u nastavku.
Uvod
Cijenjeni oče Provincijale i oče Gvardijane, draga braćo franjevci, redovnici i redovnice, braćo i sestre u uskrslome Gospodinu!
U spomenu na ljude i događaje postoji vrijeme ljudskoga govora u kojemu se s raznih motrišta pokušava vidjeti i dosegnuti što se uistinu dogodilo, ispod taloga ideologija, interesa, programa i planova koji nisu bili vođeni ljubavlju prema istini. Postoji i vrijeme ljudske šutnje u kojemu se dohvaća granica ljudskih riječi, neizrecivost koja može priječi u nemir, nezadovoljstvo, ljutnju ili pak u bezvoljnost i beznadnost. Za nas vjernike postoji vrijeme Božjega govora i otajstva u kojemu smo pozvani živjeti utjehu vjere i radost vječnosti.
To smo došli povezati u večerašnjemu slavlju. Ovdje nas je okupila prisutnost uskrsloga Krista; snaga Duha koja uprisutnjuje i naše pokojne. Kada su rano ujutro toga 19. dana mjeseca travnja 1947. godine, glasovi mržnje uznemirili ovaj samostan, čula su se izgovorena imena franjevaca: Matej, Serafin, Petar, Leonardo, Josip, Albert; imena koja večeras ponavljamo, ne u prozivci koja vodi u nečovještvo, nego u zajedništvu povezanosti nebeske i zemaljske Crkve; u zahvalnosti za njihove živote i svjedočanstvo, posebno govorljivo u ovoj Godini posvećenoga života.
Propovijed
I. Apostol Petar sažeo je otajstvo Isusa Krista u riječi koje smo čuli iz Djela apostolskih; otajstvo koje se očitovalo u Isusu Kristu koji je bio predan; koga su se ljudi odrekli, da bi im bio darovan ubojica; otajstvo je to zla koje ubija Začetnika života.
No, nakon toga – iznenađenje, neizrecivost, zbunjenost koja prelazi u divljenje o Isusovu uskrsnuću. Upravo taj neočekivani slijed pokazuje i nama na koji se način ispunja što je ranije naviještano. Zlo može zamagliti pogled, ali ne i ugasiti istinu života koji pripada Bogu. Taj veliki obrat od odbacivanja do uzvišenja Božji je put koji su svjedočili apostoli, koji su svjedočili sveti i koji – u svojoj krhkosti – svjedočimo mi.
Tamo gdje se činilo da je zavladao grijeh, Otac je ostvario spasenje.To je uistinu vrijedno divljenja, ako ne popustimo kušnji da povjerujemo snazi zla, jer ona živi od preplašenosti, straha i tjeskobe, dok u Kristu živimo oslobođenost i radost.
II. U ovome vremenu od Uskrsa do Pedesetnice evanđelja nas suočavaju s putom vjere, s dramom koja se tiče srži ljudskoga života. Vidimo da od samoga početka apostolima nije dovoljno svjedočanstvo drugih i to ne bilo koga, nego njihovih prijatelja. Očito je da to što nam netko govori o Isusu treba postati našim iskustvom. Ne može se dugo oslanjati i živjeti od vjere drugih.
Osim toga, vjera nema snažan odjek, ako ne zahvati cjelinu našega života. Upravo je to razlog da u vjeri vidimo bitnu sastavnicu i odrednicu čovjeka. Nekoga poznajemo na najdubljoj razini tek onda kada osjećamo, kada znamo što taj čovjek uistinu vjeruje; za što je spreman sebe izložiti i založiti; za što je spreman podnijeti žrtvu.
III. Vrijedno je u Evanđelju koje smo čuli zapaziti dvije emocije koje se javljaju u rađanju vjere: preplašenost i divljenje. Naizgled dva različita osjećaja, ali oba važna za vjerovanje.
Vjera se rađa iz zadivljenosti, iz čuđenja. Srce nam je privučeno onim što u nama izaziva divljenje. Privlači nas i iznenađuje veličina i ljepota. Onomu što doživljavamo velikim ili iznimno lijepim pridajemo i veliku vrijednost, zbog koje smo spremni puno žrtvovati.
Zadivljenost je znak otajstva. Govori nam o tome da smo pred pojavom, osobom, događajem ili doživljajem koji ne možemo obuhvatiti; koji ne iscrpljuju naša tumačenja.
Otajstvo je uvijek takvo da me poziva; da mi se otvara. Pruža mi svoj zagrljaj, tumači moje postojanje, podrijetlo i smisao i obuhvaća cijeli život.
Baš zbog toga što ono obuhvaća mene, a ne ja otajstvo, jedini je odgovor vjera, čuđenje, iznenađenost koja prelazi u divljenje, u zadivljenost.
IV. Čuli smo kako su učenici bili preplašeni. I danas je čovjek u strahu pred nečim što ga nadilazi, čime ne može upravljati. Izvan poznatoga, izvan predvidivoga, Uskrsli nas potiče na prihvaćanje naše malenosti pred veličinom dara njegova života.
U tome živi odnos straha pred zemaljskim i straha pred Bogom, Božjega straha. Božji je strah drugo ime za duboko nastojanje da ne iznevjerimo ljubav. Božji je strah dar koji daje smisao, utjehu i sigurnost ljudskoj malenosti, za koju je Bog darovao svoga Sina i pokazao da nas neizmjerno i vječno voli.
Uplašenost koju stvaraju zemaljske poteškoće; uplašenost spojena s divljenjem jest Božji strah. On vodi prema klanjanju i poštivanju Boga, samo Boga; on vodi u ljubav prema bližnjima.
V. Baš kao i naša vjera i naši strahovi govore o nama. U nama je snažno, obilježuje naš identitet ono što nas plaši i ono što vjerujemo. Ovo je pravo mjesto na kojemu se pred Bogom pitamo: čega se bojim, što me uznemiruje i plaši.
Niti naša vjera nije čvrsta, sve dok Krist ne pohodi moje strahove i ne preobrazi ih u strah pred Bogom. Krist je podnio muku i smrt, da bi došao do dna mojih strahova, kako onih koje poznajem tako i onih koje ne znam izreći. To je Radosna vijest koju Bog unosi u naše živote, u suočenost s bolestima, s izdajama i prijevarama, s gorčinom ostavljenosti i samoće, s narušenim odnosima i porušenim planovima…
Dok Krist ne dodiruje moj strah, ostaje poput privida. Kada dopustimo da nas dodirne, uskrsnuli Gospodin postaje suputnikom, najboljim prijateljem. Tada dijeli s nama sve; tada ulazi u naše živote; sjeda s nama za životni stol; ostaje s nama i lomi kruh. Iskustvo dvojice učenika iz Emausa poziv je za našu vjeru – da s Kristom podijelimo sve što jesmo, na putu nade i srca koja gore zbog prisutnosti Uskrsloga.
VI. Razmišljajući o današnjemu spomen-slavlju u meni se javljalo puno slika, emocija, pitanja i molitve. A onda sam se našao pred ovim Evanđeljem koje je sve to saželo u vjeru koja tjeskobu preobražava u mir, a čuđenje i divljenje u klanjanje.
Pročitao sam tu presudu na dvadeset i sedam stranica. Nosi znakovit datum za liturgijski kalendar: 28. srpnja (1947.), dan kada se spominjemo mučenika sv. Nazarija i Celza, te Viktora I., pape. Čitajući sam se pitao što je te ljude nagnalo na ispisivanje slova koja ne znače ništa. I što sam duže čitao pokušaj opravdanja zla slova su blijedjela i shvatio sam da se nalazim prepraznim stranicama. Praznina i besmisao.
Ono što je posijalo strah nije moglo izrasti u sigurnost, nego tek privremeno držati u strahu, jer je zalijevano neistinom. Ta slova koja su trebala stvoriti sigurnost o nečijoj krivici otvarala su bezdane besmisla.
No, ostaje pitanje: zašto je trebalo uložiti toliko napora u ispisivanje optužnice, kada su ti isti ljudi, ta ista ideologija ljude ubijala bez komadića papira ili pak samo na komadiću papira ostavila trag da se nekomu oduzimaju sva prava i da će izvršenje smrtne kazne biti tada i tada, cinično naznačujući da postoji mogućnost žalbe, ali da žalba ne odgađa izvršenje kazne.
Ukratko rečeno: Ispisivanje tih slova optužnice i presude imalo je za cilj ostaviti dojam, izgraditi privid, da bi se održao strah. No, vjera i privrženost svojemu svećeničkomu i redovničkomu pozivu urodili su plodom divljenja. To je osjećaj koji je u meni prevladao. U ozračju zastrašivanja i patnje, preživjela je vjera i divljenje…
VII. I moj je osobni život na pomalo usputan način, u vrijeme mojih sjemenišnih dana na Šalati, Bog povezao s fra Josipom Viskovićem na jednome hodočašću u Rim. Njemu je izrečena najduža zatvorska kazna. Tada o njegovu trpljenju nisam znao ništa, a ipak sam osjetio nešto čega se živo sjećam i ugradio to u svoj hod prema svećeništvu. Ta mi je povezanost još dublje usadila u srce riječi njegova svjedočanstva:
»Mi smo smatrali da naš život ima dubok smisao i da imamo za što živjeti: da budemo svjedoci vjere u Boga i nositelji nade u bolju budućnost. Zato nas patnje nisu moralno uništile. A da bismo imali snage ne klonuti, krijepili smo se vezom s Bogom po molitvi.« (Sjećanja s robije, Teovizija, ZAGREB 1994., str. 99.)
Dirljivo je čitati kako su se uzajamno tješili, kako su molili, radovali se jedni drugima, od istražnoga zatvora u Zagrebu pa do Stare Gradiške.
Iskustvo logoraškoga slavljenja euharistije podsjeća na život svećenika logoraša u sabirnim nacističkim logorima. I ondje su svećenici činili isto. Mučenja su bila jednaka, kazne jednako okrutne, samo su se izvršitelji razlikovali imenom i nasuprotnim političkim uvjerenjem. I nacizam i komunizam, međusobno suprotstavljeni, Crkvu i njezino evanđeosko djelovanje smatrali su opasnošću za svoje totalitarne ideje. Svećenici su, svojim propovijedanjem Istine i zauzimanjem za dobro ljudi, bili smetnja i jednima i drugima.
VIII. Svi su bili prisiljavani na davanje lažnoga iskaza o svome djelovanju i djelovanju svoje braće. Njihovo odbijanje potvrđivalo je nutarnju sigurnost i odlučnost. Fra Josip piše da je u zatvoru u Petrinjskoj ulici vrijeme odbrojavao prema izmjeni stražara koji su se svaka dva sata izmjenjivali, dok je morao nepomično stajati okrenut k zidu. Rekao je tada u sebi: »Izdržat ću četrdeset i osam sati. Čuo sam zvona koja su zvonila na katedrali i okrenut k zidu molio se.« (str. 14.)
Uhićene su nastojali uvjeriti da su jedan protiv drugoga svjedočili, ne bi li i na taj način iznudili njihovo priznanje. Fra Josip piše: »Nekako u to vrijeme u ćeliji ispod mene bio je o. Leonardo Bajić, gvardijan u Vrbanićevoj. Slučajno smo saznali jedan za drugoga. Na sve optužbe protiv nas, on će mi jednom povikati iz ćelije: 'Calumnia, Calumnia, Calumnia – kleveta, kleveta i kleveta.« (str. 19.)
Podsjetilo me to na riječi tada već osuđenoga blaženoga Alojzija Stepinca, koji se nalazio u zatvoru u Lepoglavi, da je komunizam mendacium incarnatum – utjelovljena laž.
IX. Netko je tu laž prihvatio. Nošen lažima netko je dvojicu franjevaca, župnika fra Mateja Vodanovića i kapelana fra Serafina Rajića, odveo na Mirogoj i tamo ih ubio. Živi su odvedeni na mjesto mrtvih; na mjesto gdje se grobovima čuva spomen na život, a njima se za grob ne zna.
Laž je trebala održati privid i strah kojima se prikrivala mržnja, a cijena mržnje prema Katoličkoj Crkvi samo u ovome procesu bila je: osam nevinih života (trojica ubijenih radnika, četvorica ubijenih optuženika, jedan zatvorenik umro u zatvoru); pedeset i devet godina strogoga zatvora (ukupna kazna petero osuđenika); konfiskacija sveukupne imovine osuđenikâ i lišavanje svih građanskih prava; strah i nepovjerenje koje je sijano u srca ljudi, posebice onih koji su bili suradnici u samostanu i župi.
Danas je vidljivo da je preplašenost prerasla u vjeru iz koje je živjela ova zajednica franjevaca i župljana. Njihova se prisutnost i dalje osjeća. Ne samo po spomenu na njih, nego i u radu njihove subraće, misleći osobito na oca Antu Antića. Bog ga je sačuvao za nove plodove.
X. Vlast koja nije prezala od žrtava nevinih ljudi ovomu je samostanu oduzela gvardijana, župi župnika i dvojicu kapelana i jednoga pomoćnika (prvoga župnika), provinciji provincijala, ali Bog je pronašao načina kako i dalje u samostanu čuvati žar duhovnoga života i brige za ljude. Ono što je trebalo biti zastrto, zatamnjeno, uništeno… postalo je mjestom ustrajnoga i tihoga plamena koji je grijao duše tisućâ ljudi.
Njima nije bilo važno nekoliko franjevaca. Ono što ih je stvarno smetalo bila je istina da su franjevci svojim dolaskom u ZAGREB, a posebice osnutkom župe 1942., razvili snažnu pastoralnu djelatnost u Zagrebu, okupljajući radništvo, studente i doseljenike u Zagreb te posebno skrbeći za siromašne građane. Osnutkom župe na tadašnjemu istočnome rubu grada, nadbiskup Stepinac kanio je izići u susret potrebama mnogih vjernika, ali i ostvariti zamisao stvaranja nacionalnoga marijanskoga svetišta »Majke Božje Kraljice Hrvata«. Bilo je to tada najvažnije marijansko duhovno središte u gradu Zagrebu.
XI. I dok danas osjećamo tragove istoga načina djelovanja protiv Crkve, u kojemu se pokušava izgraditi privid o Crkvi i širiti nepovjerenje u narodu prema svećenicima, jačati strah i isticati ružnoću, mi gledamo ljepotu Crkve s njenim ranama i trajnom snagom Duha Svetoga.
On nas čini Kristovim Tijelom i vraća na Isusove riječi: Pogledajte ruke moje i noge. U pogledu na Kristovo Tijelo vidimo u ranama i našu progonjenu i ubijenu subraću franjevce.
Bog nas i dalje poziva da razmotrimo snagu njegove prisutnosti. Poziva nas da se hranimo njegovim Tijelom u euharistiji, ali jednako tako i da se radujemo njegovu Tijelu koje smo mi, Crkva. Da tim Tijelom, koje je oživljeno Duhom Svetim, susrećemo bližnje, da ublažavamo rane svijeta i donosimo utjehu.
Fra Leonardo Bajić, osuđeni gvardijan, 1937. je napisao: »Nismo pojedinci, u svom zasebnom tijelu, nosioci Krista Boga, već svi zajedno, kao Kristova Crkva, nosimo u svom tijelu, koje je Crkva, Krista Boga.« (L. Bajić: »Kristova punina u Njegovu otajstvenom Tijelu«, u: Croatia orans. Prvi hrvatski liturgijski kongres, Hvar, 4. – 6. VII. 1936, Zaklada „Zvijezda mora“, Hvar – Zagreb 1937., str. 25)
Tri godine kasnije ostavlja i sljedeći zapis: „Katolička Crkva nije li Krist koji je uskrsnuo i po Duhu Svetom rasprostranio se i predao svojim vjernicima? 'Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta' (Mt 28, 20). Nije li temeljna misao sve objavljene nauke sv. Pavla prvim kršćanskim općinama da su vjernici Tijelo kojemu je Glava Krist? Kao ljudi slika smo Božja, a kao kršćani živa smo kopija Krista.“ (L. Bajić: »Pio XI o socijalnom pitanju«, u: U duhu katoličke obnove. Idejni prilog k proslavi 1300 godišnje veze hrvatske države sa Svetom stolicom, Šibenik 1940., str. 232)
U divljenju njihovoj vjernosti i u radosti Crkve i mi nastavimo svjedočiti svoju vjeru, zagledani u Kristovo Tijelo, probodeno i proslavljeno u svetosti naše braće i sestara.
Amen.
+ Ivan Šaško
Zagreb, 19. travnja 2015.
Natpis na spomen ploči
U VELIKOME PROGONU KATOLIČKE CRKVE I HRVATSKOGA NARODA
KOMUNISTIČKA VLAST HTJELA JE NASILNO ZATRTI
DJELOVANJE FRANJEVACA OVOGA SAMOSTANA.
PO IZMIŠLJENOJ OPTUŽBI U ZAGREBU 26. SRPNJA 1947.
OSUĐENI SU BEZ KRIVICE NA SMRT STRIJELJANJEM:
FRA MATEJ VODANOVIĆ ŽUPNIK I FRA SERAFIN RAJIĆ, KAPELAN
(POGUBLJENI NA MIROGOJU 4. RUJNA 1947.)
NA DUGOGODIŠNJE KAZNE ZATVORA:
FRA PETAR GRABIĆ, provincijal, 14 godina
FRA LEONARDO BAJIĆ, gvardijan, 12 godina
(PREMINUO U KAZNIONICI U STAROJ GRADIŠKI 17. VELJAČE 1948.)
FRA JOSIP VISKOVIĆ, kapelan, 15 godina
FRA ALBERT BUKIĆ, 7 godina.
U ISTINI KOJA DONOSI MIR, ČUVAJUĆI SPOMEN,
PODIGOŠE BRAĆA FRANJEVCI I VJERNICI ŽUPE MAJKE BOŽJE LURDSKE.
U ZAGREBU 19. TRAVNJA 2015.
DUŠE SU PRAVEDNIKA U RUCI BOŽJOJ.
Izvor: www.franjevci-split.hr