Posted by doc. dr. sc. Ivica Jurić
Katolički bogoslovni fakultet u Splitu
Sažetak
Autor u prvom dijelu promišlja o značenju i aktualnosti sinodalnoga obraćenja u Crkvi. Nakon određenja teme u kratkoj teološko-pastoralnoj analizi secira društveno-kulturne promjene raspravljajući o tome što je Crkvi danas temeljni sadržaj za naviještanje. Sinodalnost, zajedno s papom Franjom, kvalificira kao put koji Bog očekuje od Crkve trećega tisućljeća. Sinodalnost postiže svoj puni smisao u življenju vjere, preobrazbi Crkve. Preobrazba Crkve uključuje i novi, modernom čovjeku prikladni način govora o Bogu. U tom smislu autor, uvažavajući rezultate teološko-pastoralne analize iz prvoga dijela, u zaključnom dijelu rada govori o tome kako danas prikladno naviještati radosnu vijest suvremenomu čovjeku. Nudi i konkretne smjernice kako u duhu sinodalnosti govoriti o Bogu, kako u sve većem mnoštvu različitih glasova doprijeti do sugovornika, oduševiti ga i učiniti suradnikom u izgradnji kraljevstva Božjega.
Uvod
U radu se, u skladu s teološko-pastoralnom metodom lateranske škole, polazi od analize suvremenih fenomena (znakova vremena) koji u europskom i hrvatskom kontekstu utječu na sve ljude i, dakako, na djelovanje Crkve. Budući da mnogi vjernici nisu uopće svjesni velikih društveno-kulturnih promjena u društvu, potrebno ih je definirati i upozoriti na njihovu ambivalentnost, osobito na ono što predstavlja realnu prepreku uspješnom navještaju evanđelja danas. I sasvim kratka teološko pastoralna analiza nedvojbeno upućuje na neodgodivu potrebu preobrazbe pastoralnoga djelovanja Crkve, tj. na potrebu sinodalnoga obraćenja. S obzirom na navedenu preobrazbu, osobit naglasak stavit će se na pitanje temeljnoga sadržaja u navještaju Crkve danas te će, konačno, u zaključnom dijelu biti predloženi i neki konkretni načini novoga govora o Bogu.
Budući da se život vjernika uvijek događa u konkretnim okolnostima, nužno je iste poznavati kako bi se navještaj evanđelja odvijao na prikladan način. Potrebno je skenirati mentalitet, stanje i probleme konkretnoga naslovnika kojem je pastoralno-katehetski navještaj upućen. Samo polazeći od sugovornikove situacije, njegovih radosti i žalosti, nada i strahova, moguće je prikladno naviještati evanđelje. Drugim riječima, Crkva mora biti osjetljiva na vrijeme u kojem djeluje. Mora biti vjerna evanđelju, ali i otvorena suvremenoj kulturi, pri čemu otvorenost ne znači prilagođavanje duhu vremena, već proročku prisutnost. Treba znati što je tama, a što svjetlo, što treba poduprijeti, a što kritizirati i tražiti načina da se promijeni.
1. Vjera i suvremeno društvo: analiza stanja
U teološko-pastoralnoj analizi našeg konteksta, osobito zapadne, ali sve više i srednje i južne Europe, važno je uočiti kako se ne živi više u monocentričnom, već policentričnom svijetu. Drugim riječima, ne živimo više u vremenu kršćanske kulture, dakle u vremenu u kojem se društveni procesi, zakoni, umjetnost, književnost, vrjednote i kultura oblikuju na temelju vjere i kršćanske poruke. Postojala je nada koja se u našem slučaju pokazala naivnom, da će nakon pada komunizma i dolaska demokracije kultura nekim automatizmom biti kršćanska, promovirati kršćanske vrijednosti. No to se nije dogodilo. Nakon sustavne ateizacije, za koju se mislilo da pripada prošlosti, našli smo se u sve otvorenijem procesu sekularizma, tj. novoj fazi već poznate ateizacije. Postojeća, čini se, još je i uspješnija od prethodne jer se ne oslanja na surovo nasilje kao ona, već na suptilne načine protukršćanskoga djelovanja; djelovanja preko popularne kulture i političkoga aktivizma brojnih NGO skupina, a sve pod krinkom borbe za napredak i borbe protiv diskriminacije.
Nedvojbeno se može ustvrditi kako su sve do relativno nedavnih vremena moral i naravni zakon, kao neupitni zajednički temelj, povezivali poput vezivnoga tkiva sve dijelove društva. Unatoč razlikama navedeni temelj spajao je međusobno različite dijelove društva. Benedikt XVI. u apostolskom pismu Porta fidei navodi to postojanje jedinstvene kulturne matrice, naširoko prihvaćene, koja podsjeća na sadržaj vjere i njezine vrijednosti. Gotovo sve do sredine 20. stoljeća dominantna kultura bila je ona sekulariziranoga kršćanstva. Čak su i otvoreni protivnici Crkve (masoni i komunisti) imali isto antropološko poimanje čovjeka, braka i obitelji kao i Crkva. Posljednjih desetljeća, zbog duboke antropološke krize i krize vjere kojom su pogođeni mnogi, to više nije tako. Jedinstvena kulturna matrica više ne obuhvaća veliko područje društva kao što je to nekada bio slučaj.
Naime u vremenu postistina postojanje prirodnoga / naravnoga zakona preduvjet je ne samo uspješnoga navještaja već i opstanka čovječanstva. Na to je još i C. S. Lewis, jedan od najvažnijih pisaca 20. stoljeća, upozoravao i nastojao to svojom knjigom Ukinuće čovjeka dokazati. Uz papu Benedikta XVI., koji je u mnogim svojim spisima o navedenom govorio, i papa Franjo na više mjesta ističe da ne živimo više u poretku kršćanske kulture gdje vjera tvori pretpostavku zajedničkoga života. Štoviše, često je negirana, ismijavana i marginalizirana. Tako u apostolskoj konstituciji Veritatis gaudium, koja je upućena visokim crkvenim učilištima, Papa u govoru o promjeni epohe govori o antropološkoj, društvenoj i ekološkoj krizi.6 U Dokumentu o ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički život papa Franjo, zajedno s velikim imamom al-Azhara Ahmadom al-Tayyebom, ističe kako je »među najvažnijim uzrocima krize u suvremenom svijetu anestezirana ljudska savjest i udaljavanje od vjerskih vrednota, kao i dominacija individualizma i materijalističkih filozofija koje diviniziraju čovjeka te svjetovnim i materijalnim vrijednostima daju prednost nad vrhovnim i transcendentnim načelima«.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
Diacovensia 34 (2026.) I, 77–94.
Foto: CNS/Vatican Media