Posted by U 18. emisiji Jedno ti nedostaje portala Mreže riječi fra Ante Vučković i Stanko Stojić raspravljaju o sijaču i 'terenima' na kojima se sije evanđeoska riječ.
Čitanja: Isus govori u prispodobama (Mk 4, 1-2)
I poče opet poučavati uz more. I zgrnu se k njemu silan svijet te on uđe u lađu i sjede na moru, a sve ono mnoštvo bijaše uz more, na kopnu. Poučavao ih je u prispodobama mnogočemu. Govorio im u pouci:
Prispodoba o sijaču(Mk 4, 3-9)
»Poslušajte! Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, poneko zrno pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Neko opet pade na kamenito tlo gdje nemaše dosta zemlje. Odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. Ali kad ogranu sunce, izgorje; i jer nemaše korijena, osuši se. Neko opet pade u trnje i trnje uzraste i uguši ga te ploda ne donese. Neko napokon pade u dobru zemlju i dade plod, razraste se i razmnoži, te donese: jedno tridesetostruko, jedno šezdesetostruko, jedno stostruko.« I doda: »Tko ima uši da čuje, neka čuje!«
U četvrtom poglavlju Markova evanđelja čitamo o Isusovim prispodobama. Prva među njima je prispodoba o sijaču. Isus je najprije iznosi mnoštvu slušatelja, a zatim je nasamo tumači svojim učenicima. Markovi čitatelji tako imaju priliku čuti i jedno i drugo. Ako nas evanđeoski tekst ne dotakne i ako se u njemu ne prepoznamo, on ostaje bez ploda. Prispodoba o sijaču pred nama stoji kao meditacija i trajan poticaj na unutarnje preispitivanje. Ptice, kamenito tlo i trnje svakodnevno nas podsjećaju na potrebu za budnošću i duhovnom pažnjom.