Sestre klarise: Intervju sa s. Dolores

BogoslovPosted by

 

Godina je posvećenog života i prigoda je da ljudi upoznaju značenje i bogatstvo redovničkog, odnosno posvećenog života u Crkvi. Sestre klarise, kao strogo klauzurni red, izazivaju sasvim sigurno osobito zanimanje kod ljudi. Stoga smo odlučili napraviti intervju sa s. Dolores kako bi se upoznali sa karizmom i načinom života sestara klarisa.

Fra Filip: Možete li nam za početak reći nekoliko riječi o svetoj Klari, Redu i njegovoj karizmi?

Sestra Dolores: Klara Asiška, plemićka kći obitelji Favarone rođena je 1193. u gradu Asizu. Kada se na ulicama Asiza pojavio „Božji sirotan” Franjo, zanio je mladu Klaru i oduševio ju Kristom. Na Cvjetnicu 1212. godine Klara je pobjegla iz roditeljske kuće u crkvicu Porcijunkulu, gdje su je dočekali Franjo i njegova prva braća. Među njima su bili i Klarini rođaci Rutin i Silvestar. U prvo vrijeme Klara je živjela u dva samostana sestara benediktinki, sv. Pavla i sv. Anđela. Potom je započela živjeti u Sv. Damjanu s prvim sestrama koje joj je Gospodin dao. Uskoro joj se pridružila rođena sestra Janja te majka Hortulana, mlađa sestra Beatrice i prijateljica Pacifika Guelfuccieva.

Život sv. Majke Klare može se izreći riječima: „Skrivena u klauzuri, zasjala je u svijetu!” Njezin život u potpunosti predan posvećen Bogu i dušama, za koje je bila spremna dati život i krv, svijetli kroz vijekove, svjetlo je i današnjem svijetu. „Rodit ćeš svjetlo, koje će obasjati svijet!” , čula je njezina majka Božjom milošću dok ju je nosila pod srcem. U pismu svojoj duhovnoj kćeri Agnezi Praškoj izrazila je i svoje poslanje: „Smatram te pomoćnicom samoga Boga u spasenju duša, potporom i pomoći klonulim članovima Njegova mističnog Tijela…” Njezin bogati duhovni život bio je obilježen žarkom ljubavlju prema siromašnom i raspetom Kristu. Siromaštvo je bilo njezin ideal za koji se borila do kraja života. Neposredno prije njezine smrti papa Inocent IV. potvrdio joj je Pravilo i Povlasticu serafskoga siromaštva.

Naša obitelj koja se s pravom naziva Red sv. Klare ili sestre klarise (ili siromašne gospođe, kako nas je nazivao sv. otac Franjo), drugi je franjevački red posvećen kontemplativnom životu, a zavjetuje opsluživanje Evanđelja po Pravilu potvrđenom od pape Inocenta IV. Red je nastao iz nadahnuća koje je Gospodin dao blaženom Franji Asiškome da u Crkvi živi po načinu svetog Evanđelja. Sveta Klara, biljčica sv. Franje, postala je sudionica toga poziva i nama ga predala. Duh Sveti učinio je Klaru svojom zaručnicom, tragom Majke Božje, doveo ju je u Isusu Kristu u zajedništvo s Ocem. Naš kontemplativni život u zaručničkoj ljubavi i mističnom sjedinjenju sa siromašnim Raspetim, vodi nas iz svjetla u svjetlo u poznavanju Oca i uvodi u zajedništvo s Trojstvom. U zajedništvu s Bogom i sestrama ostvaruje se naš poziv i karizma ljubavi, molitve i žrtve, i to upravo u poniznom i siromašnom življenju i služenju.

Fra Filip: Možete li nam reći nešto o vašem samostanu u Splitu?

Sestra Dolores: Samostan sv. Klare u Splitu postoji 707 godina. Dakle, 1308. godine duhovne kćeri sv. Klare dolaze u Split, tako da više od sedam stoljeća klarise žive u ovom gradu podno Marjana. Iz dokumenata saznajemo da je prvi samostan sagrađen na vratima rive, a zatim premješten u Severovu ulicu, u jugoistočnom dijelu Dioklecijanove palače. Zbog skučenosti prostora i toga što su mlade sestre obolijevale, tadašnja opatica s. Klara Linardović, uz velikodušnu pomoć splitskoga biskupa Marka Kalođera, započinje graditi novi samostan izvan gradskih zidina. Nakon gotovo 600 godina provedenih u starom samostanu, 23. rujna 1883. godine na blagdan Našašća tijela sv. Majke Klare, sestre su prešle u novi samostan, u kojemu i danas žive. Mnogi samostani klarisa dokinuti su u našoj zemlji, a posebno uz hrvatsku obalu. Splitski samostan klarisa je opstao. I danas se opet nalazi u centru grada, kao duhovna oaza usred gradske vreve i buke.

Fra Filip: Ljude ipak najviše zanima vaš svakodnevni život. Što to radi jedna časna sestra koja cijeli svoj život živi u istoj kući? Možete li nam nešto reći o vašem svakodnevnom životu, radu i rasporedu?

Sestra Dolores: Ovako izgleda jedan dan u našem svakodnevnom životu:

  • U pola noći je molitva Služba čitanja ili Matutin te ostale molitve. Posebno se moli na nakane za sve one koji se preporučuju u naše molitve. Na svetkovine i blagdane mole se tri Nocturna, dok običnim danom dva, a noćna molitva traje oko sat vremena.
  • U 5.30 sati imamo ponovno ustajanje i molitve: jutarnje razmatranje, franjevačka krunica, Jutarnja molitva iz Časoslova, Treći čas.
  • U 7 sati imamo sv. misu zajedno s vjernicima u našoj samostanskoj crkvi.
  • U 7.30 sati, nakon sv. pričesti i mise slijedi zahvala.
  • U 7.45 sati imamo doručak, a onda slijedi čitanje duhovnog štiva i uređivanje ćelije.
  • Od 8.30 do 15 sati jest radno vrijeme. Samostanska uprava određuje svakoj sestri dužnosti; radimo hostije, obrađujemo veliki vrt koji okružuje samostan, sestre se mijenjaju u kuhinji po tjednima i u radionici. Postoji služba ekonome, vratarice, sakristanke, bolničarke itd., a sestre su raspoređene i u čišćenju samostana.
  • U 11.20 sati jest molitva krunice i druge molitve.
  • U 12.00 sati nakon molitve Anđeo Gospodnji (Kraljice neba) sestre iz kora pred velikim kipom Gospe Lurdske na stubištu izmole Zdravo Kraljice, te u procesiji moleći Miserere (ps. Smiluj mi se Bože), odlaze u blagovaonicu i mole prije ručka obredne molitve. Za vrijeme ručka čita se evanđelje i razne knjige poznatih duhovnih pisaca, i to posebno franjevački spisi.
  • Od 12.30 do 13.00 sati vrijeme je za rekreaciju i razgovor – sestrama je najdraže izići u naš prelijepi vrt i raditi ručne radove.
  • U 13.00 sati imamo zahvalnu molitvu – u procesiji sestre mole Te Deum i dolaze u pohod Presvetom.
  • Od 13.30 do 15 sati vrijeme je kanonske šutnje preko dana – sestre mogu čitati, osobno moliti ili otpočinuti.
  • U 15.00 sati su molitve Šestog i Devetog časa, uz to se dodaju molitve sv. ocu Franji, sv. Majci Klari, molitva Iz dubine za zadnju pokojnu sestru i jedan za pokojne dobročinitelje.
  • Od 16.00 do 15 sati vrijeme rada.

Uz spomenute dužnosti, sestre nakon popodnevne molitve vježbaju pjevanje. Naime, imamo mali samostanski zbor i pjevamo za vrijeme nedjeljnih sv. misa u našoj crkvi, a također i na svetkovine i blagdane.

  • U 18.30 sati Vespere – Večernja molitva kao dio Časoslova, a zatim pola sata razmatranja u šutnji.
  • U 19.30 sati sestre opet u procesiji mole Miserere i dolaze na večeru, čita se duhovno štivo, poslanice i određene duhovne knjige.

Od 20.00 do 20.30 sati vrijeme je rekreacije. Kad god je lijepo vrijeme, sestre vole prošetati vrtom.

  • U 20.30 sati sestre iz blagovaonice odlaze u procesiji u kor na molitvu Povečerja.
  • U 21.00 sati sestre se povlače na počinak u svoje ćelije.

Inače svaka sestra ima osobni sat klanjanja dnevno, a sestre se mijenjaju svaki dan.

Naš život jedino je usmjeren prema jedinoj Vječnoj Ljubavi i dušama, za koje dajemo život! Mnogi iz susreta sa sestrama odlaze duhovno ohrabreni i ispunjeni milošću Božjom, rasvijetljeni u svojim traženjima Boga i utješeni Njegovim mirom. Svjedoče o primljenim milostima i uslišanim molitvama.

Fra Filip: lako ste zatvorene sestre, imate dosta kontakta s ljudima. S kakvim sve problemima ljudi dolaze i na koji im način nastojite pomoći?

Sestra Dolores: Da, mi smo klauzurne sestre. Ali i u našim Generalnim konstitucijama određen je odnos prema ljudima koji dolaze na samostanska vrata. Postoji određeni broj ljudi koji traži duhovni razgovor, savjet i pomoć na vlastitom putu k Bogu. Velik broj ljudi svakodnevno dolazi s preporukom u naše molitve u raznim životnim nevoljama kao što su bolesti, nesreće itd. Isto tako nam redovito dolaze siromasi koji su na rubu egzistencije. Nastojimo s njima podijeliti od onoga što imamo. U GK piše: „Predragocjena je doista ova prigoda evangelizacije, koju nam pružaju ove i druge slične okolnosti…” Ljude primamo kroz jutro od 8 do 11 sati i u popodnevnim satima od 16 do 18 sati.

Fra Filip: Razgovarate vjerojatno s puno mladih ljudi. Ima li djevojaka koje pokazuju osobito zanimanje za ovakav način života?

Sestra Dolores: Dolaze također i mladi ljudi koji žele duhovni razgovor i molitvenu potporu. Zanimljivo je da njih rešetke privlače i govore im o Božjoj prisutnosti. Dolazi puno mladih ljudi, grupe Franjevačke mladeži iz cijele Hrvatske i Bosne i Hercegovine, gimnazijalci sa svojim vjeroučiteljima, djeca osnovnih škola iz Splita i okolice. Prošle godine bila je grupa djece iz Šolte. Uz njih dolaze i mnogi drugi.

„Svjesne da je naše kontemplativno iskustvo bogatstvo za Crkvu i za cijeli ljudski rod, moramo ga očitovati u našim odnosima s ljudima…” (Glas Koncila). Ima djevojaka koje se zanimaju za poziv klarise i zanima ih život u samostanu. Upravo se pripremaju za ulazak u ovaj samostan naša Petra i Stanka. Ima onih koji imaju očite znakove duhovnog poziva, ali ih strah zaustavlja na tom putu jer je ipak velika stvar donijeti odluku za klauzurni poziv. Ponekad treba mnogo vremena, ali Isus ne odustaje tek tako od odabranih duša. Dođu i mladi ljudi koji razmišljaju o duhovnom pozivu te u svojim nejasnoćama traže jasnoću Božje volje za svoj život.

Fra Filip: Sestro Dolores, možete li nam se ukratko predstaviti u par riječi?

Sestra Dolores: Moje redovničko ime je s. Marija Dolores od sv. Rana Isusovih. U svijetu sam Marija Mandić. Rođena sam 19. siječnja 1968. u Trogiru od oca Nikole i majke Milice. Potječem iz malog mjesta u Dalmatinskoj Zagori imenom Bogdanovići (Sratok), koje pripada franjevačkoj župi Perković. Nakon završene osnovne škole preselila sam s majkom u Kaštel Stari, gdje sam završila opću srednju školu. Bila sam jedino dijete u roditelja. Otac Nikola umro je kada sam imala 11 godina, a živjela sam s majkom i bakom. U samostan sam ušla 30. lipnja 1985., dok je redovničko oblačenje bilo 19. svibnja 1986. Prvi zavjete dala sam 18. lipnja 1988., a svečani zavjeti bili su 2. lipnja 1991. godine.

Fra Filip: Što se dogodilo u vašem srcu i u odnosu s Gospodinom te ste odlučili ostaviti sve i krenuti za Kristom?

Sestra Dolores: U 17 godini sam doživjela poziv Božji. Bila sam s prijateljicama na Marjanu na satu tjelesnog odgoja. One su pričale kako ih župnik šalje po hostije kod klarisa, a čudno im je što su zatvorene itd. Pitale su se: „Zar toliko vole Boga? Koji je smisao toga?” Mene je to potreslo u dubini duše. Šutjela sam i znala u sebi da moram pronaći te časne, a za nekoliko dana došla sam do samostana i upoznala sestre. Sve mi je bilo neobično. Dale su mi Životopis sv. Klare i još neke knjige. 

Preko oonoga što sam pročitala iz Životopisa sv. Klare, još me više dotakla milost kad sam spoznala njezinu silnu ljubav za krista., crkvu, duše. Mene je Gospodin tako silno privlačio u srcu, iako su u meni bili strah i neizvjesnost. Imala sam osjećaj kao da me Božja ruka nosi i pokazuje mi put na kojem me želi – gdje ću biti sretna. Nisam se mogla oduprijeti snazi Božje ljubavi i poziva. Bilo mi je jasno koliko je to uzvišen poziv i neizmjeran dar od Boga. To je u biti bilo ono što sam tražila, ispunjenje silne čežnje za smislom i za Bogom, koja me pratila od 15. godine. Za dva mjeseca, krajem lipnja 1985. godine ušla sam u samostan.

Fra Filip: Kakva je bila reakcija vaših roditelja kad ste im rekla da želite postati časna sestra?

Sestra Dolores: Moja je majka jako teško prihvatila moj odlazak od kuće u samostan, i to zatvoreni. Baš je to bila žrtva za nju, no ipak je govorila: „Ako je to Božja volja, ne mogu se protiviti.” Meni su nosile Isusove riječi: „Ti se brini za mene, a ja ću se brinuti za tvoju majku!” Isus je ostao vjeran svojem obećanju i te su se riječi ispunile tijekom ovih 30 godina.

Fra Filip: Što za vas znači postati i biti redovnicom?

Sestra Dolores: Biti redovnicom jest neizmjeran dar od Boga! Poziv Ljubavi! Predati se potpuno Očevoj volji i služiti s ljubavlju ljudima. U bilo kojem obliku redovničkog poziva, aktivnom ili kontemplativnom, najhitnije je i od temeljne važnosti čuvati duhovni život i povezanost u ljubavi s Kristom u srcu. Molitva je temelj svakog apostolata, i to duboka molitva, kontemplativna. Samo tako posvećeni život donosi obilne plodove. Sa Zaručnikom možemo biti u srcu dok radimo. To je punina Božjega dara, a kontemplativni život ulazi u samo srce Crkve, Tijelo Kristovo, čija je svrha spasenje ljudi i savršena proslava Boga!

Razgovor vodio fra Filip Čogelja.

Počeci 12 (2015), 1, str. 25-29.

Foto: www.smn.hr