Posted by Putešestvije biciklom po Ravnim Kotarima dobile su i treći dio u kojem nam se pridružio naš kolega fra Bojan. Ovaj put, za razliku od prethodnih kad smo obišli jugozapadni i jugoistočni dio, ruta nas je vodila po sjevernom dijelu Ravnih Kotara. Krenuli smo iz Piramatovaca na Bribir, naše prvo odredište.
Veljača se pokazala u svom punom sjaju još dok smo se autom vozili iz Splita. Naime, na nebu su se neprestano izmjenjivali oblaci i sunce unoseći sve veću sumnju u prognoze koje smo pratili. Pa ipak su se prognoze pokazale točne premda nam ne bi bilo krivo da se sunce i odvažnije tijekom dana pokazivalo. Ovako nas je samo povremeno pomilovalo svojim zrakama i podsjetilo da je tu i kad ga ne vidimo.
Bribirska glavica već izdaleka mamila nas je svojim zvonikom, tako tipičnim za stare franjevačke samostane, kao i položajem, suverenom lokacijom na uzvisini iznad plodnog polja. Svojim položajem Bribirska glavica dominira nad strateškim pravcima obližnjeg područja, i tko ju je posjedovao, imao je kontrolu svih puteva koji su s mora vodili u unutrašnjost. Mnoge borbe kroz burnu povijest, koja na Bribiru nije šutjela već ostavila brojne materijalne predmete (artefakte), najbolje svjedoče o njezinoj važnosti.
Bribir kao arheološki lokalitet zasigurno je jedan od najvažnijih u Hrvatskoj. Kao takav spada u naše najvažnije spomenike kulture. Zbog svog ogromnog značaja nazvan je i „Hrvatskom Trojom“, a tako ga je nazvao fra Lujo Marun, otac hrvatske arheologije.
Inače, fra Lujo Marun (1857.-1939.), rodom iz obližnjeg Skradina, vodio je prva istraživanja Bribirske glavice (1908.), koja s prekidima traju i danas, a istražena je tek jedna petina površine unutar zidina. Fra Lujo je 1893. osnovao prvi arheološki muzej u Hrvatskoj, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Kninu, koji je kasnije prebačen u Split, gdje čuva spomenike hrvatske prošlosti i borbe za slobodu.
Bribirska glavica, po arheološkim istraživanjima, naseljena je najkasnije početkom prvog tisućljeća prije Krista. U njoj su do dolaska Rimljana živjeli Liburni. U 1. st. opasana je jakim zidanim bedemima i stekla je status municipija - Municipium Varvariae.
Bribir je bogato arheološko nalazište iz prapovijesnoga, antičkog i srednjovjekovnoga doba. Iz rimskog razdoblja ostali su bogati tragovi materijalne kulture: impozantne gradske zidine građene od velikih kamenih blokova, ostaci antičkih zgrada, fortifikacija, puno keramike, različitih oruđa, novca i stakla.
Nedavna iskapanja su otkrila ostatke starokršćanske crkve rotonde ispod današnje crkve Sv. Joakima i Ane. Od srednjovjekovnih nalaza ističemo ostatke kuća (dvor bana Pavla Šubića), zatim pet crkava i četiri starohrvatska groblja. U srednjem vijeku nastaje više sakralnih građevina na Bribiru, među kojima ističemo crkva sv. Ivana (spominje se prvi put 1229.) te franjevački samostan (sagrađen 1234.) i crkvu sv. Marije u kojima je vjerojatno naš prvi svetac fra Nikola Tavelić upoznao franjevaštvo i postao franjevcem.
Inače, nakon dolaska Hrvata Bribir je bio jedna od starohrvatskih županija, koju spominje i bizantski car Konstantin Porfirogenet u 10. st. , govoreći o županiji "Berbera".
Najveći procvat Bribir je imao kad su s njim upravljali moćni hrvatski velikaši Šubići, kasnije prozvani i Šubići-Zrinski, budući da su svoju tvrđavu Ostrovicu, o kojoj ćemo kasnije govoriti, zamijenili za Zrin. Šubići su od 11. st. pa gotovo sve do osvajanja i razaranja Bribira od Turaka (1523.) upravljali Bribirom i širom okolicom.
Vrhunac moći Bribir je dosegnuo je krajem 13. i početkom 14. stoljeća, točnije za vrijeme moćnoga kneza Pavla I. Šubića, "bana Hrvata i gospodara čitave Bosne" (banus Croatorum et totius Bosnae dominus). Tada je Bribir bio snažan srednjovjekovni grad s utvrdama i crkvama, a o njegovoj raskoši ponajbolje svjedoče bogati arheološki ostaci. Za vrijeme osmanlijske okupacije starosjedilačko stanovništvo se raspršilo a novopridošlo pravoslavno stanovništvo iz Bosne naselilo se u podnožju Bribirske glavice.
Nakon Bribira uputili smo se do druge obližnje utvrde Ostrovice koja je također pripadala već spomenutim plemićima Šubićima. I ona se, iako manje od obližnjeg Bribira, nalazi na dobrom strateškom položaju. Tvrđava Ostrovica, srednjovjekovna je fortifikacija na strmom brdu ponad Lišana Ostrovičkih.
Nekad je bila jedna od najvažnijih utvrda u Dalmaciji, poznata i kao ključ grada Zadra. Srušena je u mletačko-turskim ratovima, tijekom druge polovice 17. stoljeća do temelja, kao i mnoge druge tvrđave da je neprijatelj ne zauzme, tako da su od nje sačuvane samo ruševine.
Prošavši kroz Lišane Ostrovačke ušli smo u Bulić mjesto iz kojeg potječe fra Petar Nakić, naš poznati franjevački (kasnije i dijecezanski svećenik), najpoznatiji kao veliki graditelj orgulja. Naime, njegovim je radom Hrvatska ušla među europske zemlje u kojima su se gradile orgulje po tada najsuvremenijim graditeljskim načelima. Nakićeva orguljarska radionica u Mlecima napravila je preko 350 orgulja koje su postavljene u Italiji i u Hrvatskoj!
Tako poznate Nakićeve orgulje imamo u katedrali u Rabu (1756.), u samostanskoj crkvi Sv. Frane u Šibeniku (1762.), u nekoliko crkava u Zadru (orgulje u katedrali sv. Stošije su uklonjene), u Splitu u crkvi Sv. Filipa Nerija su također uklonjene, u Splitu u samostanskoj crkvi sv. Klare su sačuvane, kao i u franjevačkoj crkvi sv. Marije u Zaostrogu, u crkvi Gospe Visovačke na Visovcu, u Supetru (1753.) itd. Šibenik baš zbog Nakićevih najstarijih orgulja ima svoju Orguljašku ljetnu školu.
U Lepurima, rodnom mjestu našeg kolege profesora fra Stipe Nimca, razgledali smo ostatke starokršćanske crkve sv. Martina iz 6 st. i kapelicu Imenu Isusovu, koja je sagrađena u obliku bunje a u kojoj se nalazi Isusov kip, Isukrst Lepurski, rad kipara Josipa Marinovića.
Nakon ručka u Benkovcu, raskopanom radi uređivanja jedne od glavnih ulica u gradu, krenuli smo prema jednom od najvažnijih liburnskih, a kasnije i rimskih naselja na zadarskom području – poznatoj Aseriji (lat. Asseria). Aserija je bio rimski municipij koji je nastao na liburnskoj gradini, u mjestu Podgrađu, pokraj Benkovca, 30 km istočno od Zadra.
Liburni su, inače, stari narod koji je živio na teritoriju od Krke u Dalmaciji do Raše u Istri te na susjednim otocima. Zapadno od njih bili su Histri u Istri, a u Dalmaciji južno od Krke Delmati, dok su u unutrašnjosti njihovi susjedi bili Japodi. I u nama, današnjim Hrvatima, kola njihova krv, tj. kako najnovija istraživanja genetičkog podrijetla pokazuju mi kao narod posjedujemo samo 30%, genetskog materijala od Slavena a sve drugo je od Liburna, zatim Delmata, Japoda, Histra, Latina itd. Narodi su se miješali kroz povijest, dominantnija grupa bi prevladala a drugi bi se s vremenom utopili u većinu.
Liburni su bili vrsni pomorci i brodograditelji. Osim toga bili su i vrsni kamenoklesari. Bedemi, kao i gradska vrata (Trajanov slavoluk) te cipusi (liburnski nadgrobni spomenici) najbolji su pokazatelji liburnskog kameno-klesarskog umijeća. Osobito bedemi grada, sa sjeverne i istočne strane, i danas stoje kao svjedoci snage i velebnosti rimsko-liburnskog grada Aserije. Osim Liburna u Aseriji su živjeli i Italici, od kojih su zacijelo neki tu doselili iz obližnje Jadere (Zadra).
Istraživanja su potvrdila da su grčki i južnoitalski keramički predmeti uvezeni (preko aserijske luke u obližnjim Pakoštanima) već u VI. i V. st. pr. Kr., a da liburnski bedemi (megaliti) potječu iz IV. st. prije Krista, što znači da je Aserija već tada bila razvijeno naselje. U njezinom središtu bio je forum s kapitolijem, kula na istočnoj strani, ostatci gradskih kuća.
Glavni gradski trg, forum, nalazio se na jugozapadnom dijelu uz sam rub grada, gdje se danas nalazi crkva sv. Duha, a na istom mjestu je utvrđeno postojanje i starije ranokršćanske crkve. Tragovi foruma i njegov originalan pod mogu se vidjeti i danas s južne strane crkve u čije je zidove uzidano mnoštvo rimskih kamenih spomenika – spolija.
Grad je pitkom vodom bio opskrbljen akveduktom dugim oko 3 km, koji je vodu dovodio s izvora Čatrnja u današnjem selu Lisičiću. U glavna gradska vrata uklopljen je početkom II. st. i Trajanov slavoluk, sagrađen u čast njegova posjeta gradu. U Aseriji je djelovala radionica liburnskih cipusa od kojih se manji dio može vidjeti na Aseriji, a veći u arheološkom muzeju u Benkovcu.
Krize i stagnacija koje su zahvatile cijelo Rimsko carstvo od III. do V. st. odrazile su se i na život u Aseriji. Kao i mnoga druga središta, nakon provale barbara sa sjevera (seoba naroda) i propasti Rimskog carstva Aseria se nikada nije uspjela oporaviti te je tijekom VI. i VII. stoljeća gotovo u potpunosti napuštena. Nadamo se da će u budućnosti biti puno više istražena i bolje kulturno i turistički revalorizirana.
Nakon obilaska svih planiranih mjesta sa zalaskom sunca vratili smo se, uz manja odstupanja, istom rutom na početnu točku u Piramatovce. Čaj, limunada, pivo bilo je pravo osvježenje već prema pojedinačnim preferencijama.
Zahvaljujemo župniku fra Daliboru Grčiću na gostoprimstvu.
***
Tekst: fra Ivica Jurić
Foto: fra Ante Vučković