Posted by Praktičan život pokazuje kakva je kvaliteta, dubina i snaga naše molitve, našeg osobnog odnosa s Bogom
Čovjek ima naravnu, vjernički kazano, božansku sposobnost komunicirati s Bogom. Ta sposobnost osobito dolazi do izražaja kada čovjek moli. U molitvi čovjek izražava svoj odnos s Bogom. Kršćanska molitva pretpostavlja vjeru u Boga kao osobnog sugovornika. Kršćanski Bog želi zapodjenuti razgovor s čovjekom i tako ući u zajedništvo s njim. On poziva čovjeka, a čovjek u molitvi odgovara: 'Evo me!' Molitva je, dakle, Božji poziv i čovjekov odgovor vjerom. Bog uzvraća na naš trud, na svaki predani zaziv.
Uzor svake molitve jest molitva 'Oče naš' (Mt 6,9-13; Lk 11,2-4). Bit molitve je nepokolebljivi stav povjerenja i pouzdanja u Boga. Kršćani upravljaju svoju molitvu u Isusovo ime (Iv 15,7) Bogu Ocu, ali to čine snagom Duha Svetoga kojega im je Isus poslao (Rim 8,15; Gal 4,6). Ona se najčešće izražava u obliku molitve prošnje, molitve za druge, zahvalne molitve ili molitve pohvale.
Kršćanska molitva se redovito događa u liturgiji Crkve, u zajednici vjernika, ali i u privatnim pobožnostima, u vlastitoj nutrini. Valja praviti razliku između privatne molitve pojedinaca ili zajednice (pučka pobožnost) i službene molitve Crkve (liturgije), kao i između spontane molitve i obredne molitve koja je propisana od Crkve. Cjelina vjerničkog života obuhvaća liturgijsku i osobnu molitvu, te pučku molitvu. Molitva, dakle, treba biti liturgijska i pučka, osobna i karizmatska.
U Katoličkoj crkvi postoji tisućljetna molitvena tradicija. Kada se čin molitve upućuje iz zajednice shvaćene kao Crkva, tada molitva postaje liturgija, to jest molitveni čin Crkve u cjelini. Liturgija je vršenje službene i zajedničke molitve Crkve. Liturgijska molitva nosi u sebi plodove iskustva vjere prethodnih naraštaja. U liturgiji se čovjek nalazi u prostranom svijetu objektivne religijske stvarnosti. Riječ 'liturgija' Novi zavjet upotrebljava da označi ne samo bogoslužna slavlja (usp. Dj 13,2; Lk 1,23), nego i naviještanje Evanđelja (Rim 15,16; Fil 2,14-17.30) i ljubav na djelu (Rim 15,27; 2 Kor 9,12). U svemu tome riječ je o službi Bogu i ljudima.
Težište liturgije leži u svetom činu. Bog je onaj koji djeluje, a vjernik odgovara na tu Božju inicijativu i akciju. Nužno je da liturgijska molitva odjekne iznutra, da vršenje same liturgije uvodi čovjeka u nutarnji sadržaj. Tada liturgijska molitva postaje mjesto na kojemu čovjek uspijeva 'odahnuti', mjesto koje ga osposobljuje za odgovornost, pomaže mu pobijediti rezignaciju i otvara mu mogućnosti za novi početak.
Izraz 'pučka pobožnost' koristi se radi označavanja različitih bogoštovnih čina koji se ne izražavaju poglavito obrascima svete liturgije, već posebnim oblicima koji proizlaze iz duha nekoga naroda i njegove kulture. Za pučku molitvu Crkva pruža mnoštvo molitvenih tekstova kao što su, primjerice, psalmi, Isusova molitva Očenaša, molitve različitim svecima i Majci Božjoj, pobožnosti kao što su Put križa ili molitvu krunice, hodočašća poznatim svetištima. Mnoge pučke molitve koriste velike molitve u Evanđeljima: Marijin 'Veliča' (Lk 1,46-55), Zaharijin 'Blagoslovljen' (Lk 1,68-79), ili molitve koje potječu iz rane Crkve, a dio su liturgijskog slavlja: duhovski 'Dođi, Duše presveti', toliki himni iz časoslova i misne molitve.
Pučka molitva je izraz žeđi za Bogom. Ona voli ponavljanje određenih molitvenih tekstova. Lako je u njoj sudjelovati, ali se pritom često pojavljuje opasnost jednoličnosti i odsutnosti sabranosti. Prastari oblik takve molitve koja se ponavlja jesu litanije ili molitva krunice. Sabranim ponavljanjem molitvenih zaziva, vjernik se uči ovladavati svojim mislima, dok se otvara Božjoj ljubećoj trajnoj nazočnosti. Pučka molitva rađa nutarnje stavove kao što su: strpljivost, smisao za križ u svakidašnjem životu, predanost, otvorenost drugima, pobožnost.
Osobna molitva izvire iz vjerničkog srca i izražava se spontanim i jednostavnim riječima sukladno konkretnoj situaciji u kojoj osoba živi. U brigama i radostima svakidašnjice, u iznenadnom gubitku, u izloženosti neizvjesnoj budućnosti, čovjek je spontano potaknut da se obraća Bogu. Zato osobna molitva ne može biti pobožna poza, nego iskren stav. Pred Bogom nema maski. Boga nalazi onaj koji se otvara istini. Osobna molitva uspijeva samo u ozračju iskrenosti.
Molitva je dar Duha Svetoga i djelo Duha Svetoga u nama. Sveti Pavao kaže da Duh u nama neprestano moli neizrecivim uzdasima (usp. Rim 8,26). On kaže da nam treba živjeti "u Duhu". Duh je, dakle, prostor u kojemu se može živjeti. To je sveti prostor koji se stvara oko čovjeka što se sabrao, što sluša, odgovara, moli. Čovjek tada živi u nevidljivom prostoru Božje prisutnosti.
Istinski molitveni život uvijek se prepoznaje po svojim plodovima. Riječ 'karizma' označava darove Božje milosti pojedincu za dobro zajednice vjernika, osobito na darove Duha Svetoga (usp. 1 Kor 12-14). Molitva "u Duhu" ne djeluje kao čarobna moć, ali nas osposobljava za rast kroz cijeli život. Bog u nama raste. Tada molitva postaje karizmatska u izvornom smislu te riječi, to jest molitva koja liječi, ona koja čini od nas odvažne svjedoke evanđelja, ona koja obraća tvrdoću i oholost srca, ona koja potiče na kajanje i iskreno obraćenje, te vodi poniznosti i nutarnjem poštenju.
Kada su naše molitve posebno snažne? Samo onda kada u svakidašnjem životu ostvarujemo ono za što molimo.
Prava je molitva uvijek ujedno i pravi život. Ispravno moliti znači ispravno živjeti. Praktičan život pokazuje kakva je kvaliteta, dubina i snaga molitve. Riječi koje izgovaramo moraju imati svoje pokriće u našim djelima, u praktičnom življenju kršćanske vjere.
fra Anđelko Domazet
Izvor: Kalendar sv. Ante