Posted by Nekad je čovjek bio rođen u istom mjestu gdje je cijeli život radio i u njemu i umro. Radijus njegova kretanja bio je koji kilometar od obiteljskog doma. Teško je i modernom čovjeku mijenjati životni prostor. Teško se od njega rastajati jer u svakom metru makar i sivog asfalta jesu njegove stope. I u najružnijoj panorami utisnut je čovjekov pogled. Sve što se gleda svakog dana, po čemu se hoda svaki dan, utiskuje se u čovjeka. Postaje dio zavičaja duše. Oblikuje naše biće jer ulazi u nas baš kao što mi ulazimo u te prostore. Neprimjetno, ali sigurno mijenja nas. A tek ljudi oko nas! Oni su kao zrake sunca. I kad zatvorimo oči, one nas okružuju i prožimaju. Miluju ili prže, ali duboko ostavljaju tragove. Iznad svega čovjek djeluje na čovjeka. Jer je čovjek biće koje je oblikovano iz ljudskih skuta i u ljudskom ambijentu postalo sve što jest.
Ljudski život sliči mreži koja je satkana od malih čvorića koji povezuju i pletu mrežu. Čovjek je satkan od tisuća malih susreta. Pri svakom od njih netko se malim nitima upleo i tako ostavio svoj trag. Kad bismo poželjeli izrezati jedan dio mreže, ona bi se raspala. Podjednako ne možemo križati ljude i brisati ih iz svog života. I onda kad nam pamćenje oslabi, oni ostaju pohranjeni u nama, isto kao i kad zatvorimo oči, slike života ostaju duboko utisnute u nas. Svi ljudi koji su prohujali kroz naš život, oblikovali su nas. Bez njih bili bismo drugačiji. Da nije njih netko bi nam drugi došao u susret i ostavio bi svoj trag u našem životu.
Ne hvata li nas strah kad ovako razmišljamo? Kako onda sačuvati svoj identitet? Kako se prepoznati poslije mnogih susreta i velikih mijena koje smo doživjeli? Treba imati dušu! Valja njegovati svoj duhovni život – to svetište svoje osobe. Svednevice svoj duh otvarati Duhu Božjemu, koji će tako satkati nit, još više stožer života po kojem ćemo se uvijek moći prepoznati. I ne samo to! Moći ćemo se radovati što smo upravo takvi kakvi jesmo. Nećemo žaliti ni za čim. Nije li u takav rizik života ušao i Bog postavši čovjekom? Isus je unatoč svim ljudskim utjecajima i mijenama kroz koje je prošao kao čovjek sačuvao u sebi božansku dušu jer je svednevice komunicirao sa svojim nebeskim Ocem. Ne treba se bojati ljudi. Ne treba se bojati mijena. Ne treba pobjeći od svih i začahuriti se u nekoliko kvadratnih metara da bismo sačuvali svoj identitet. Naprotiv, treba ići u susret. Dobro je vidjeti svijet, ali nikada ne smijemo dušu ostaviti doma. Ne smijemo Boga ostaviti doma, jer se nećemo znati vratiti k sebi.
Fra Ante Grbeš
Foto: https://br.freepik.com