Posted by Nakon odlomka iz Djela apostolskih koji se čitao prošle nedjelje i u kojem doznajemo kako se u jednom danu kršćanska zajednica povećala za oko tri tisuće duša (usp. Dj 2, 41), u današnjem se prvom čitanju susrećemo s određenim problemima u funkcioniranju bratskog života. U tom kontekstu pojavljuje se potreba za određenim strukturama i službama unutar zajednice, te se govori o ustanovi đakonata koji će u kasnijem razdoblju crkvene hijerarhije postati prvim stupnjem svećeničkog reda.
Tijekom crkvene povijesti đakonat je postao sve više ritualiziran i u najvećem broju slučajeva prijelaznom stepenicom kandidata za prezbiterat. Tek u novije vrijeme obnavlja se svijest o važnosti đakonata kao trajnog životnog zvanja. Današnji nas odlomak iz Djela apostoskih podsjeća na dvije bitne okolnosti koje se prethodile ustanovi đakonata kao posebne službe u kršćanskoj zajednici. Prvo, navještaj evanđelja u posluživanju Riječi podrazumijeva i služenje ljudima u njihovim osnovnim životnim potrebama; i drugo, u tom posluživanju treba paziti na to da se prema svakomu postupa sukladno njegovim potrebama te da se nikoga zbog bilo kojega razloga ne zanemaruje.
Da bi se to postiglo potrebno je da u zajednici postoji prepoznatljiva institucija služenja. Upravo u tu svrhu ustanovljen je đakonat i novozavjetna nam tradicija donosi imena sedmorice prvih đakona. Prvi koji se navodi jest Stjepan, muž pun vjere i Duha svetoga, koji će postati i prvi mučenik za Kristovo ime. Upravo svojim mučeništvom učinio je najveće djelo svoga životnoga služenja, po uzoru na samoga Isusa koji svoju muku, smrt i uskrsnuće predstavlja kao najveći oblik služenja čovjeku (usp. Mk 10,45).
U Evanđelju po Ivanu dosta prostora dano je upravo Isusovim govorima na posljednjoj večeri uoči njegove muke i u smrti. Sve te Isusove riječi izrečene su iz perspektive njegova uskrsnuća. Tako i u današnjem odlomku njegove riječi zvuče kao da dolaze iz proslalvjene vječnosti. On govori o svojoj smrti i uskrsnuću kao pripravljanju mjesta kod Oca i za svoje učenike. Tako u Isusovu govoru ima elemenata i konačne parusije i pojedinačnog suda, ali je u temelju svih Isusovih riječi njegov odnos s Ocem. U tom smislu riječi dvojice učenika, najprije Tome koji kaže: „Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?“ pa potom Filipa koji traži „Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je“ dobivaju iz Isusovih usta zapravo jednak odgovor. On i nitko drugu jest Put, Istina i Život. On je jedini način spoznaje Oca. Ovdje evanđelist Ivan zapravo ponavlja onu istu ideju koju je izrazio već u svome proslovu: „Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani.“ (Iv 1,18).
Isus je Put spoznaje Boga jednako kao što je i vrata ovacama (Iv 10,9) kroz koja se ima jedini ispravan pristup u Božje stanove. On sam je Istina, što znači da se istina ne posjeduje samo kao neka informacija, nego se ostvaruje u osobnom odnosu s Bogom. I na koncu, Isus je Život zato jer je jednak Ocu i stoga može onima koji ga slijede dati život u izobilju.
Isus od svojih učenika na posljednjoj večeri očekuju da to shvate i prije njegove muke, smrti i uskrsnuća. Zato već imaju i više nego deobar azlog. To su djela koja je Isus učinio, a od kojih se u Ivanovu evanđelju posebno ističe sedam znamenja. Ta znamenja već bi trebali učenicima biti dovoljni da vjerom shvate Isusov odnos jednakosti s Ocem. Isusov odnos s Ocem temelj je vjerskoga života svakoga kršćanina. Vjera koju bismo gradili na temelju vlastitoga odnosa s Ocem bila bi veoma krha i nestabilna. Ali ako je ona utemeljena na Isusovu odnosu s ocem, utemeljena je na čvrstom kamenu i ne mogu joj nauditi nikakvi vjetrovi ni bujice.
O tom kamenu u Prvoj Petrovoj poslanici govori se i kao o zaglavnom kamenu. To je onaj kamen koji druga kamenja građevine ujedinjuje u skladnu i stabilnu cjelinu. Tako Krist one koji u njega vjeruju ujedinjuje u ljubavi koja se ostvaruje i prepoznaje u služenju koje nije sporadično i prepušteno trenutnom raspoloženju pojedinca, nego, da se tako izrazimo, institucionalizirano sa svrhom da se posvijesti kako služenje bližnjemu u potrebi spada na samu intimnu narav Crkve.
fra Domagoj Runje