Peta nedjelja kroz godinu – A (homilija)

BogoslovPosted by

ČITANJA: Iz 58,7-10; Ps 112,4-8a.9; 1Kor 2,1-5; Mt 5,13-16

Jedna od misli koju rado ponavlja papa Franjo glasi: „Vrijeme je važnije od prostora.“ Važnije je započinjati procese koji traju, nego li osvajati i držati se prostora koje nazivamo svojima, a oni to zapravo nisu. U povijesti Crkve znale su se na tom području činiti kobne greške, kad se mislilo da će se kristijanizacijom prostora kao nešto samorazumljivo kristijanizirati i ljudi koji na tom prostoru žive. Kad ukrasimo ambijent kršćanskom ikonografijom i simbolima, ili nazovemo pojedina mjesta, pokrajine ili države kršćanskima, na trenutak se može učiniti kao da se doista i radi o kršćanskom prostoru. Međutim, stvarnost nas brzo razuvjeri dočim u tako nazvanim zemljama susretnemo mnoge ljude koji ne poznaju Krista ni njegovo evanđelje, niti žive kršćanski. Kad vidimo da takvi ljudi nisu nikakva iznimka, ‘osvojivši’ njihov prostor spoznamo da nam je potrebnije i važnije vrijeme u kojem će se odvijati procesi istinske evangelizacije svijeta.

Papina omiljena rečenica može se promatrati na taj i na druge različite načine, a jedan od njih nalazimo u današnjem evanđelju. Isus svojim učenicima kaže da su sol zemlje i svijetlost svijeta i poziva ih da doista budu ono što jesu. S jedne strane i sol i svjetlo zauzimaju i osvajaju prostor, ali da bi sol bila sol i svjetlost svjetlost važno je vrijeme, tj. trajnost procesa koji se pomoću njih odvijaju. Sol, naime, ako se ne upotrebljava može obljutaviti, a svjetlost se može sakriti pod posudu, ili zamračiti zastorom.

Stoga je na nama Isusovim učenicima od soli i svjetlosti učimo kako u svijetu započinjati i održavati procese koji ljude privode spasenju.
Isus svojim učenicima kaže da su oni sol koja se, ako obljutavi, više ne može ničim začiniti. Kako će obljutaviti ta sol tj. Isusovi učenici? Odgovor je jednostavan. Sol učenika obljutavit će, ako učenici prekinu vezu sa svojim učiteljem. Učenici, ako ostave Isusa, ne mogu naći nekoga drugoga učitelja koji će ih učiniti solju svijeta. Zato se učenici trebaju držati svoga učitelja i jedino u zajedništvu s njime mogu začiniti zemlju dobrotom i mudrošću.

Možda se čini paradoksalnim uopće govoriti o Isusovim učenicima bez Isusa. No stvarnost života tomu se ne čudi. Mnogi se, kako smo već rekli, diče kršćanskim imenom samo deklarativno. A, govorimo li o prvim Isusovim učenicima, čitajući evanđelje često nailazimo na trenutke u kojima između njih i Isusa postoji stanovita distanca nastala zbog straha, neznanja i nerazumijevanja. U presudnom trenutku, onom u Maslinskom vrtu kada je bio uhićen, učenici su doslovno ostavili Isusa, svoga učitelja. Pobjegli su i tek nakon uskrsnuća uskrsli ih Isus ponovno okuplja.

Postajati sol zemlje zahtijeva vrijeme u kojem se sol treba boriti i sa samom sobom. Potrebni su procesi u kojima sol treba shvatiti da će jedino ako postane nevidljiva moći izvršiti svoju ulogu. Ako u hrani koju jedemo, vidimo zrno soli, to nije dobro. To znači da sol nije učinila svoje. Nije se stopila s hranom da je učini ukusnijom. Tako i Isusovi učenici, ako se boje ‘nestati’ u svijetu, bilo zbog straha da će nastradati, izgubiti svoj identitet ili biti ismijani, tada ostaju zatvoreni i neučinkoviti kao sol koja zbog neupotrebe obljutavi. Takva je sol doduše svima vidljiva i prepoznatljiva, ali je potpuno beskorisna.

Poruka svjetlosti nadovezuje se na onu koja nam dolazi od soli. Svjetlost kao i sol treba biti ponizna. Dok sol treba postati nevidljiva da bi ispunila svoju svrhu i začinila hranu, svjetlost omogućuje upravo to da se sve vidi, ali sama je na neki način nevidljiva. Vide se predmeti koje osvjetljava, ali se vidi i njezin izvor. Tu svjetlost nadopunja poruku soli. Izvor učeničke svjetlosti treba da bude vidljiv. To nije blještavilo koje kvari vid, nego svjetlost za koju je jasno da dolazi od Boga. Isusovi učenici treba da svijetle tako, da ljudi videći njihova djela ne hvale njih, nego Oca koji je na nebesima. Tu se ne radi o oduzimanju zasluga onima koji se doista trude živjeti po Božju, nego o izvrsnoj pohvali onima koji u ovome svijetu žive tako da ljudi kad ih vide kažu: Ima Boga.

Fra Domagoj Runje