Pastir dobri život svoj polaže za ovce

BogoslovPosted by

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu (Iv 10,11-18)

U ono vrijeme: Reče Isus:
»Ja sam pastir dobri.
Pastir dobri život svoj polaže za ovce.
Najamnik — koji nije pastir
i nije vlasnik ovaca —
kad vidi vuka gdje dolazi,
ostavlja ovce i bježi,
a vuk ih grabi i razgoni:
najamnik je
i nije mu do ovaca.
Ja sam pastir dobri
i poznajem svoje
i mene poznaju moje,
kao što mene poznaje Otac
i ja poznajem Oca
i život svoj polažem za ovce.
Imam i drugih ovaca,
koje nisu iz ovog ovčinjaka.
I njih treba da dovedem
i glas će moj čuti
i bit će jedno stado,
jedan pastir.
Zbog toga me i ljubi Otac
što polažem život svoj
da ga opet uzmem.
Nitko mi ga ne oduzima,
nego ja ga sam od sebe polažem.
Vlast imam položiti ga,
vlast imam opet uzeti ga.
Tu zapovijed primih od Oca svoga.«

Riječ Gospodnja.

***

Zbog ritma našega života u kojem početak tjedna povezujemo s ponedjeljkom kao prvim radnim danom, potrebno je stalno podsjećati na to da je u crkvenom kalendaru prvi dan u tjednu nedjelja. Stoga nedjelja i što se tiče litrugijskih čitanja tematski obilježava čitav predstojeći tjedan. Jučer je bila četvrta vazmena nedjelja koja se naziva nedjeljom Dobroga pastira jer se u evanđelju te nedjelje uvijek čita jedan odlomak iz Isusova govora o Dobrom pastiru. Jučer samo slušali početak toga govora gdje je Isus za sebe rekao „Ja sam vrata“,  a danas nastavljamo s odlomkom u kojem Isus za sebe kaže „Ja sam pastir dobri“.

Već u  Starom zavjetu Bog je opisan kao dobri pastir koji se brine za svoje stado, dok zli pastiri samo gledaju kako da iz stada izvuku svoju osobnu korist. U razmišljanju o pastirstvu ne može se stoga izbjeći ni kritika onih koji ne obnašaju vlast u zajednici (bilo vjerskoj bilo građanskoj) kako Bog zapovijeda, to jest kao služenje narodu, nego se služe vlašću nad narodom u neku svoju korist. U današnjem odlomku iz Evanđelja po Ivanu istaknuto je nekoliko razlika između dobroga pastira i onih koji to nisu.

Isus najprije govori o razlici između dobrog pastira i najamnika, koja se najbolje vidi u slučaju opasnosti. Kao tipična opasnost ovcama navodi se vuk, a najamnik, kojemu nije stalo do ovaca bježi i ostavlja ovce na milost i nemilost toj krvoločnoj životinji. U ovoj slici potrebno se prisjetiti jednoga detalja koji se u odlomku iz evanđelja izričito ne spominje, ali je redovit na likovnim prikazima pastira. To je pastirski štap. Naime, glavna svrha štapa nije u tome da se njime tjeraju ili tuku ovce, nego da se štapom ovce štite od vukova i drugih napadača. Zato se ovca koja vidi štap u ruci pastira osjeća sigurnom. To je značenje i pastirskog štapa koji nosi biskup kao pastir mjesne crkve, a mnogi će se sada sjetiti onoga retka iz Ps 23 gdje psalmist pjevajući Bogu kao svom pastiru kaže: „Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni!“.  Štap u ruci pastira prema tome nije prijetnja ovcama nego im je to znak zaštite i utjehe.

No Isus u svom govoru o dobrom pastiru ide puno dalje.  Pastir ne štiti svoje stado samo štapom nego samim sobom. Dobri pastir za svoje ovce polaže život, a to znači da se radi o jednom nadnaravnom odnosu, jer prema ljudskoj logici ovce služe životu pastira, a ne obratno. Stoga Isusov govor o dobrom pastiru nije uputa za stočarsko gospodarstvo, nego  praktična teološka interpretacija Božjeg odnosa prema čovjeku. Bog je u svojoj biti neusporedivo veći od čovjeka, kao što je i pastir od svoga stada. Ali princip Božje ljubavi izražava se upravo o tomu da se onaj koji je jači i veći brine za onoga koji je manji i slabiji. Kao pastir i stado tako i Bog i čovjek pripadaju jedan drugomu. Ta pripadnost izražena je glagolom ‘poznavati’. Isusova rečenica „poznajem svoje, i mene poznaju moje“ označuje najveću bliskost između pastira i ovaca, i to takvu koja se uspoređuje sa zajedništvom Oca i Sina, koja se očituje se u najvećem izrazu ljubavi, a to je dati svoj život jedan za drugoga.

Uz ovce koje već slušaju njegov glas i idu za njim, Isus, dobri pastir, naziva svojima i ovce koje nisu iz toga ovčinjaka. Tako on svoja vrata otvara i drugima koji žele čuti njegov glas. Redovito se u Isusovim riječima „I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir“, u povijesnom kontekstu nastanka Ivanova evanđelja vidi kao poslanje propovijedanja evanđelja poganima, a u kasnijim – našim – vremenima to se primjenjuje i na ekumenski poziv za ujedinjenje razjedinjenih kršćana.

Mogućnost različite primjene tih istih riječi u različitim okolnostima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Crkve temelji se na tome što zajednica Isusovih učenika nije zajednica zatvorena u samu sebe nego je otvorena i drugim – svim – ljudima. Zajedništvo ljubavi dobrog pastira i njegovih ovaca nije isljučivo, nego poziva sve koji čuju glas pastirov da se uključe u isto stado.

fra Domagoj Runje