Papa Franjo promovira gender ideologiju?

Posted by

Papa Franjo susreo se prije nekoliko dana, za vrijeme opće audijencije, s jednom grupom transseksualnih osoba. Navedena Papina gesta, kod nekih vjernika, katolika u Hrvatskoj, izazvala je veliko nerazumijevanje i otvoreno zgražanje. Negativne reakcije idu čak dotle da ga neki katolici više ne priznaju Papom i nostalgično zazivaju vremena u kojima su Crkvu vodili neki drugi, ispravni i pravovjerni pape. Navedena situacija ‘sablazni’, koju je navedeni susret izazvao kod nekih katolika, razlog je pisanja ovog kratkog osvrta.

U čemu je zapravo problem što je papa Franjo pozdravio transseksualne osobe i pričao s njima o njihovim problemima? Možda tom gestom Papa podržava gender ideologiju? Nipošto, Papin stav o opasnostima navedene ideologije javno je poznat i više je puta iznesen u medijima. Papa je istu više puta nazvao ideološkom kolonizacijom koja dekonstruira identitet čovjeka. Ona ‘niječe naravnu razliku i uzajamnost između muškarca i žene’ ruši brak i obitelj te joj se stoga moramo oduprijeti poručuje Papa u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Amoris laetitiae (AL 56). Zbog navedenog stava Papa je nerijetko i napadan od zagovornika spomenute ideologije koja negira biološki identitet čovjeka, smatrajući ga društvenim konstruktom, promjenjivim na temelju osjećaja.

Papin susret s transseksualcima stoga nema dodirnih točaka s promocijom gender ideologije već je riječ o prakticiranju kršćanske ljubavi i blizine s osobama koje pate. Da je tomu tako govori i činjenica da je Papa primio zajednicu (i to nije prvi njihov susret) koja skrbi za transseksualce a koju vodi jedan svećenik (don Andrea Conocchia) i jedna redovnica (s. Geneviève Jeanningros). Naime, kako je u jednom intervjuu ispričao don Andrea, župnik u Torvaianici u biskupiji Albano (Rim), za vrijeme onog prvog lockdowna prije dvije godine doživio je jedno istinsko iskustvo Crkve kao „poljske bolnice“; Crkve koja je otvorena svima i koja pomaže koliko i kako u postojećim okolnostima može. Inače, o toj izranjenoj, nesavršenoj ali odvažnoj Crkvi koja se ne libi stupiti u ‘borbu’ protiv nasilja, nepravde, nejednakosti, siromaštva… rado je i često govorio i govori papa Franjo od početka svoga pontifikata: „…draža mi je Crkva ‘s poteškoćama’, ranjena i prljava jer je izišla među ljude, više nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komoditeta vlastite sigurnosti“ (EG 49).

U tom teškom periodu mnogi su ljudi pokucali na don Andreina vrata, na vrata Caritasa. Među mnogima došle su i dvije transseksualke jer nisu imale što jesti. S njima i drugim transseksualnim osobama, najčešće prostitutkama, koje su kasnije isto došle tražiti pomoć, don Andrea je napisao pismo Papi i molio ga za pomoć. Papa je pomogao i odatle je zapravo započelo njegovo pastoralno praćenje transseksualnih osoba. U svom poslanju, koje ne isključuje nijednog čovjeka neovisno o njegovim problemima, don Andrea se trudi pomoći transseksualcima u njihovom boljem shvaćanju Boga, vršenju njegove volje i boljih odnosa s drugim ljudima. Svaki čovjek je Božje stvorenje sa svojim neotuđivim dostojanstvom. A sam Bog se poistovjetio baš s ljudima na rubu, odbačenima, siromašnima i zapostavljenima (Što učiniste jednomu od moje najmanje braće meni učiniste Mt 25,40). Stoga je upravo nekršćanski odbacivati i osuđivati ljude a kršćanski je biti im bliz, razumjeti njihove probleme i nastojati im približiti Isusa.

Svakako, da bi se bolje razumjelo Papu potrebno je u ovom slučaju razlikovati (i cijeniti) duhovnu pomoć transseksualcima od promocije transseksualnosti u smislu rodne ideologije. Materijalna i duhovna pomoć, blizina i savjet ovisnicima o drogi, alkoholu, kocki… nije promocija ovisnosti, već pomoć ljudima u nevolji. Isto tako, materijalna i duhovna pomoć transseksualcima nije promocija gender ideologije već pomoć osobama u potrebi, pomoć braći i sestrama koji žele duhovno rasti vršiti Božju volju u svom životu. Ovo nerazlikovanje, koje posljedično prati nerazumijevanje a onda i ogorčenje papom Franjom, nerijetko se događa kad se njegove riječi i postupke gleda i prosuđuje samo kroz prizmu politike, političkih podjela. U tom smislu ga se često optužuje i da je ljevičar, komunist. No, nije kršćanin koji se zauzima za siromašne komunist nego upravo suprotno – komunist koji se zauzima za siromašne je kršćanin.

Kršćanstvo se već 2000 godina, uz sve slabosti, zauzima za siromašne. Zauzimanje za siromašne i njihova prava stoga nije nikakva ideologija ni izraz političke pripadnosti, već srce i zahtjev Evanđelja kojeg se Crkva ne smije odreći. Nadalje, pravo na zemlju, kuću i posao sveto je pravo, o čemu također papa Franjo često govori. Siromašni gladuju ne zato jer nemaju dovoljno nego zato jer bogati nemaju ‘dovoljno’. Napredak naše i svake druge kulture mjeri se odnosom prema najslabijima. Kod njih, pak, ne treba podržavati lijenost različitim socijalnim mjerama već ih učiniti ekonomski neovisnima koliko je god to moguće.

fra Ivica Jurić