Bijah naivan i nezreo
dok samo tražih svoja prava
i mislih da mi je društvo dužno
i ovo i ono.
I sve dok ne shvatih da sam i ja društvo
- društvo mi bijaše stalno nešto dužno.
A ja, bez tog saznanja,
bijah sasvim nepokretan.
I ljut, štoviše, ogorčen
na politiku i Crkvu,
na nogomet i pjevače,
na glasne cvrčke
i tihe leptire.
I cvijeće kraj puta.
A sve zato jer ima putova bez cvijeća.
Puno ih ima i tako su mi poznati.
Kad sam se, pak, nekako pokrenuo
prepoznah u pravima praznu slamu
a u odgovornosti najveće pravo.
Umah mi presta društvo bit krivo
i ja se nekako ispravih.
Svukoh tad ruho ogorčenja,
plašt cinizma i okov pasivnosti.
Prihvatih sve što me određuje:
roditelje, mjesto, izgled i podrijetlo.
I posao, prijatelje, susjede i strance.
U svima vidjeh sličnu čežnju
i zahvalnost kao put;
put rasta i ostvarenja.
I promjenih se,
nadrastoh ono što me sputavaše.
I sad grane još više rastu
i širina nije nikakva prijetnja.
Naprotiv, oslobodi me omalovažavanja
i osjećaja ugroženosti.
Korijen je dubok i stablo sve veće.
Na zemlji je čvrsto a k nebu se pruža.
I svijet više nije tamno mjesto.
I društvo se nekako popravilo
toliko da postah dužan društvu;
za toliku ljepotu i dobrotu
koju otkrih
u cvijeću kraj puta.
fra Ivica Jurić