Cvijeće kraj puta

Bijah naivan i nezreo

dok samo tražih svoja prava

i mislih da mi je društvo dužno

i ovo i ono.

I sve dok ne shvatih da sam i ja društvo

- društvo mi bijaše stalno nešto dužno.

A ja, bez tog saznanja,

bijah sasvim nepokretan.

I ljut, štoviše, ogorčen

na politiku i Crkvu,

na nogomet i pjevače,

na glasne cvrčke

i tihe leptire.

I cvijeće kraj puta.

A sve zato jer ima putova bez cvijeća.

Puno ih ima i tako su mi poznati.

 

Kad sam se, pak, nekako pokrenuo

prepoznah u pravima praznu slamu

a u odgovornosti najveće pravo.

Umah mi presta društvo bit krivo

i ja se nekako ispravih.

Svukoh tad ruho ogorčenja,

plašt cinizma i okov pasivnosti.

Prihvatih sve što me određuje:

roditelje, mjesto, izgled i podrijetlo.

I posao, prijatelje, susjede i strance.

U svima vidjeh sličnu čežnju

i zahvalnost kao put;

put rasta i ostvarenja.

I promjenih se,

nadrastoh ono što me sputavaše.

 

I sad grane još više rastu

i širina nije nikakva prijetnja.

Naprotiv, oslobodi me omalovažavanja

i osjećaja ugroženosti.

Korijen je dubok i stablo sve veće.

Na zemlji je čvrsto a k nebu se pruža.

I svijet više nije tamno mjesto.

I društvo se nekako popravilo

toliko da postah dužan društvu;

za toliku ljepotu i dobrotu

koju otkrih

u cvijeću kraj puta.

 

fra Ivica Jurić