Papa Benedikt XVI. o sv. Tomi Akvinskom – Uskladivost vjere i razuma (II.)

BogoslovPosted by

U drugoj od tri kateheze o sv. Tomi Akvinskom (1225.–1274.) papa Benedikt XVI. prikazao je njegovo učenje o uskladivosti vjere i razuma.

Draga braćo i sestre,

u katehezama o kršćanskoj kulturi srednjega vijeka danas želim nastaviti s predočavanjem svetoga Tome Akvinskoga, teologa koji ima toliku vrijednost da je proučavanje njegove misli izričito preporučio Drugi vatikanski sabor u dva spisa: u odluci Optatam totius o odgoju i izobrazbi svećenika i u izjavi Gravissimum educationis o kršćanskom odgoju. Uz to, još 1880. godine papa Lav XIII., koji je svetoga Tomu jako cijenio i bio promicatelj tomističkih studija, odlučio ga je proglasiti zaštitnikom katoličkih škola i sveučilišta.

Glavni razlog toga silnoga cijenjenja krije se ne samo u sadržaju njegova učenja, nego također u metodi koju je on primjenjivao, osobito njegovoj novoj sintezi i razlikovanju između filozofije i teologije. Crkveni su se oci suočili s raznim filozofijama platonskoga tipa u kojima se iznosio cjeloviti pogled na svijet i život, uključujući pitanje Boga i religije. U sučeljavanju s tim filozofijama, oni su do u tančine razradili cjelovit pogled na stvarnost, polazeći od vjere i koristeći sastavnice platonizma kako bi odgovorili na sržna pitanja koja zaokupljaju čovjeka. Taj pogled, utemeljen na biblijskoj objavi i obrađivan pomoću točnoga platonizma u svjetlu vjere, oni su nazivali „naša filozofija”. Riječ „filozofija” nije dakle bio izraz čisto razumnoga sustava i, kao takvoga, odvojena od vjere, nego je pokazivala sveobuhvatni pogled na stvarnost, izgrađen u svjetlu vjere, koji je razum napravio i promislio; taj je pogled, sigurno, nadilazio sposobnosti razuma, ali, kao takav, bio je također zadovoljavajući za njega.

Prema svetomu Tomi susret s Aristotelovom pretkršćanskom filozofijom (Aristotel je umro oko 322. prije Krista) otvarao je novu perspektivu. Aristotelska filozofija bila je, očito, izrađena bez poznavanja Staroga i Novoga Saveza, objašnjenje svijeta bez Objave, samim razumom. I ta je razumnost bila uvjerljiva. Tako stari oblik „naše filozofije” otaca više nije bio održiv. Trebalo je ponovno premisliti odnos između filozofije i teologije, između vjere i razuma. Postojala je neka „filozofija”, cjelovita i uvjerljiva u samoj sebi, razumnost koja prethodi vjeri, a potom „teologija”, neko razmišljanje s vjerom i u vjeri.

Bremenito pitanje bilo je: jesu li uskladivi svijet razuma, filozofija mišljena bez Krista, i svijet vjere? Ili se međusobno isključuju? Bilo je onih koji su zastupali nespojivost između ta dva svijeta, ali je sveti Toma bio čvrsto uvjeren da su spojivi – štoviše, da je filozofija razrađena bez poznavanja Krista gotovo očekivala Isusovo svjetlo kako bi bila potpuna. To je bilo veliko „otkriće” svetoga Tome koje je odredilo njegov put kao mislitelja.

Pokazati neovisnost filozofije i teologije i, istodobno, njihovu uzajamnu povezanost bila je povijesna misija velikoga učitelja.

Imajući to pred očima lako je razumjeti zašto je u XIX. stoljeću, kad se zastupala snažna neuskladivost između suvremene misli i vjere, papa Lav XIII. pokazao na svetoga Tomu kao na vodiča u dijalogu između jedne i druge. U svojem teološkom radu, sveti Toma pretpostavlja i određuje tu suodnosnost.

Vjera učvršćuje, ujedinjuje i prosvjetljuje baštinu istinâ koje stječe ljudski razum. Povjerenje koje sveti Toma gaji prema tim dvama oruđima spoznaje – vjeri i razumu – može se dovesti u vezu s uvjerenjem da oba proizlaze iz istoga izvora istine, božanskoga Logosa, koji djeluje na polju stvaranja kao i na polju otkupljenja.

Zajedno sa suglasnošću između vjere i razuma, nužno je prepoznati kako se oni služe različitim spoznajnim pristupima. Razum prihvaća istinu na osnovi njezine duboke očitosti, posredovane ili neposredne; vjera, međutim, prihvaća istinu na temelju ugleda Božje riječi koja se objavljuje. Na početku Sume teologije sveti Toma piše: „Treba znati da postoje dvije vrste znanosti. Neke, naime, kao što su aritmetika, geometrija i njima slične, polaze od načelā koja su poznata naravnim svjetlom uma. Druge pak polaze od načelā poznatih svjetlom neke više znanosti: primjerice, geometrijska optika polazi od načelā koja su razjašnjena u geometriji, a glazba od načelā poznatih u aritmetici. Sveta nauka* (to jest teologija) spada u tu drugu vrstu znanosti, jer polazi od načelā koja su poznata u svjetlu neke više znanosti, to jest u znanju Boga i blaženih”.[1]

To razlikovanje jamči samostalnost, kako znanostî o čovjeku – prirodoslovnih i humanističkih, poput filozofije, tako i bogoslovnih znanostî. No ono nije isto što i odvajanje [rastavljanje], nego u sebi uključuje uzajamnu i plodonosnu suradnju. Vjera, naime, štiti razum od svih napasti nepovjerenja u vlastite sposobnosti, potiče ga otvoriti se sve širim obzorima i da ne posustane u traganju za temeljima te, kada se sâm razum posvećuje nadnaravnom području odnosa između Boga i čovjeka, obogaćuje njegov rad. Prema svetomu Tomi, primjerice, čovjek svojim razumom nedvojbeno može prispjeti tvrdnji o postojanju Boga, ali samo vjera, koja prihvaća božansku objavu, jest kadra dotaknuti otajstvo ljubavi Boga, Jednoga i Trojstvenoga.

S druge strane, ne pomaže samo vjera razumu. Vrijedi i obratno. Naime, i razum, svojim sredstvima, može učiniti nešto važno za vjeru, pružajući joj trojaku službu koju sveti Toma ovako sažima u uvodu Tumačenja Boetijeva djela O Trojstvu: „Pokazati osnove vjere; pomoću sličnosti objasniti istine vjere; odbaciti prigovore koji se upućuju protiv vjere”.[2] Čitava je povijest bogoslovlja, u konačnici, ostvarivanje te zadaće spoznaje koja pokazuje shvatljivost vjere, njezinu raščlanjenost i unutarnji sklad, njezinu razumljivost i sposobnost promicati čovjekovo dobro. Pravilnost teoloških razmišljanja i njihovo stvarno spoznajno značenje zasnivaju se na vrijednosti bogoslovnoga jezika, koji je, prema svetom Tomi, u prvom redu sličnoznačan jezik. Beskrajan je razmak između Boga, Stvoritelja, i bitka njegovih stvorenja; nesličnost je uvijek veća nego sličnost.[3] Usprkos tomu, u čitavoj različitosti između Stvoritelja i stvorenja, postoji razmjer između stvorenoga bića i Stvoriteljeva bića koji nam omogućuje govoriti o Bogu ljudskim rječnikom.

Sveti je Toma udario temelj nauke o sličnoznačnosti ne samo oštroumnim filozofskim obrazlaganjima nego i na činjenici da nam je sâm Bog Objavom progovorio te nas, dakle, ovlastio govoriti o Njemu. Smatram važnim podsjetiti na tu nauku. Ona nam, naime, pomaže opovrgnuti neke prigovore suvremenoga bezboštva koji niječe da je religijski jezik obdaren nekim objektivnim značenjem i, naprotiv, drži kako ima samo subjektivnu ili jednostavno emotivnu vrijednost. Taj prigovor proizlazi iz činjenice da su pobornici pozitivističke misli uvjereni kako čovjek ne spoznaje bitak, nego samo iskustveno djelovanje stvarnosti. Sa svetim Tomom i s velikom filozofskom predajom mi smo uvjereni da, zapravo, čovjek ne spoznaje samo djelovanje koje je predmet prirodnih znanostî, nego da spoznaje nešto o samom biću – primjerice spoznaje osobu, „ti” drugoga, a ne samo fizički i biološki vid njezina postojanja.

U svjetlu toga učenja svetoga Tome, teologija tvrdi da je, ma koliko ograničen, religijski jezik obdaren smislom jer dotičemo bitak, poput strijele odapete prema stvarnosti koju označava. To temeljno suglasje ljudskoga razuma i kršćanske vjere nazire se u drugom osnovnom polazištu Akvinčeve misli: božanska milost ne poništava, nego pretpostavlja i usavršava ljudsku narav. Ta narav, naime, ni nakon grijeha nije potpuno pokvarena, nego je ranjena i oslabljena. Milost, koju Bog obilno dijeli i koja se prenosi otajstvom utjelovljene Riječi, potpuno je besplatan dar kojim narav biva ozdravljena, ojačana i potpomognuta težiti žudnji za srećom, želji prirođenoj i duboko usađenoj u srcu svakoga muškarca i žene. Božanskom milošću sve sposobnosti čovjekova srca se čiste, preobražavaju i uzdižu.

Važna primjena toga odnosa naravi i milosti nazire se u ćudorednom bogoslovlju Tome Akvinskoga koje je vrlo aktualno. U središte učenja na tom području, on stavlja Novi Zakon, a to je zakon Duha Svetoga. S duboko evanđeoskim pogledom inzistira na činjenici da je taj zakon milost Duha Svetoga koja se daje onima koji vjeruju u Krista. Toj se milosti pridružuje pisano i usmeno učenje o naukovnim i ćudorednim istinama koje Crkva prenosi. Sveti Toma, ističući temeljnu ulogu koju u moralnom životu ima djelovanja Duha Svetoga, milosti iz koje se rađaju bogoslovne i ćudoredne krjeposti, daje shvatiti da svaki kršćanin može dostići uzvišene vidike Govora na Gori ako živi istinski vjerski odnos u Kristu, ako se otvori djelovanju njegova Svetoga Duha. No – dodaje Akvinac – „premda je milost djelotvornija od naravi, ipak je narav bitnija za čovjeka”.[4]

U skladu s tim, sa stanovišta kršćanskoga ćudoređa, postoji mjesto za razum koji je kadar razaznati naravni ćudoredni zakon. Razum ga može prepoznati promatrajući ono što je dobro činiti i ono što je dobro izbjegavati za postizanje one sreće koja leži na srcu svakomu čovjeku i koja nalaže i odgovornost prema drugima i, dakle, traženje zajedničkoga dobra. Drugim riječima, čovjekove krjeposti, bogoslovne i ćudoredne, ukorijenjene su u ljudsku narav. Božanska milost prati, podupire i potiče etičku zauzetost, ali, prema svetomu Tomi, svi ljudi, vjernici i nevjernici, pozvani su upoznati potrebe ljudske naravi izražene u naravnom zakonu i nadahnjivati se na njemu u oblikovanju pozitivnih zakonâ, onih naime zakona koje donose građanske i političke vlasti radi uređivanja ljudskoga suživota.

Kad se niječu naravni zakon i odgovornost koji on uključuje, dramatično se utire put etičkom relativizmu na individualnom planu i totalitarizmu države na političkom planu, što ima pogubne posljedice. Obrana sveopćih prava čovjeka i potvrđivanje apsolutne vrijednosti dostojanstva osobe iziskuju neku osnovu. Nije li upravo naravni zakon taj temelj, s vrijednostima koje pokazuje, a o kojima se ne može pregovarati? Časni Ivan Pavao II. napisao je u okružnici Evangelium vitae riječi koje ostaju od velike aktualnosti: „Prijeko je, dakle, potrebno za budućnost društva i razvoj zdrave demokracije iznova otkriti postojanje ljudskih vrjednota, ćudoredno bitnih i urođenih, koje izviru iz same istine o čovjeku te izražavaju i čuvaju dostojanstvo osobe. Stoga te vrijednosti nijedan pojedinac, nikakva većina i nijedna država nikad ne smiju stvarati, mijenjati ili zatirati, nego ih moraju jedino prepoznavati, poštovati i promicati”.[5]

U zaključku, Toma nam predlaže široko i pouzdano shvaćanje ljudskoga razuma: široko jer nije skučeno prostorima takozvane empirijsko-znanstvene misli, nego je otvoreno čitavomu biću pa tako i temeljnim i neporecivim pitanjima ljudskoga života; a pouzdano jer je ljudski razum, prije svega ako prihvaća nadahnućâ kršćanske vjere, promicatelj uljudbe koja priznaje dostojanstvo osobe, nepovrjedivost njezinih prava i obvezatnost svojih dužnosti. Ne iznenađuje što je nauka o dostojanstvu osobe, temeljna za priznavanje nepovrjedivosti prava čovjeka, sazrela u misaonim sredinama što su prigrlile baštinu svetoga Tome Akvinskog koji je imao vrlo uzvišeno shvaćanje ljudskoga stvorenja. Nazvao ga je strogo filozofskim rječnikom „najsavršenijim od svega što se nalazi u čitavoj prirodi, to jest samostojnim nositeljem razumne naravi”.[6]

Dubina misli svetoga Tome Akvinskoga izvire – nikada nemojmo zaboraviti – iz njegove žive vjere i gorljive pobožnosti koju je izražavao u nadahnutim molitvama, poput one u kojoj moli: „Udijeli mi, Gospodine, Bože moj, um koji će te upoznati, marljivost koja te traži, mudrost koja te nalazi, ponašanje koji se tebi sviđa, ustrajnost koja te pouzdano iščekuje i pouzdanje da ću Te na kraju zagrliti”.[7]

U Vatikanu, na Trgu sv. Petra, u srijedu 16. lipnja 2010.


* Prirediteljeva napomena: zadnjih je desetljeća imenica nauka neosnovano prognana iz hrvatskoga jezika. U srpskom jeziku ona pokriva tri hrvatska značenja: znanost, nauka i nauk. No, odustajanje od hrvatske riječi nauka, znači prilično pojednostavljenje i osiromašenje jezika, a prijenos sadržaja pojma nauka na nauk izaziva nesporazume. Znanost (grčki epistéme, latinski scientia, njemački Wissenschaft, engleski i francuski science, češki věda) je objektivno, usustavljeno i obrazloženo znanje o zakonitostima, činjenicama, pojavama i njihovim vjerojatnim uzrocima, stečeno i provjereno egzaktnim promatranjem, organiziranim pokusom i pravilnim razmišljanjem. Nauka (grčki didaskalía, latinski doctrina, njemačke Lehre, engleski doctrine i teaching, francuski doctrine i enseignement, češki nauka) u hrvatskom znači priopćavanje cjelovite i sustavne osobne spoznaje o zbiljnosti s nastojanjem dubljega i sveobuhvatnoga obrazloženja (primjerice, Heraklitova, Platonova, Aristotelova, Kristova, Muhamedova, Budina, Akvinčeva, Kantova, Papina), sustav mišljenja o čemu, učenje. Kristova nauka koju Crkva misli, uči, naviješta nije svodljiva na nauk. Za razliku od nauke (imenice ženskoga roda), nauk (imenica muškoga roda; grčki didakhé, latinski disciplina, engleski learning, instruction, education, schooling, training, francuski action d’apprendrede s’instruire, njemački Belehrung, češki poučení) znači poduku, naobrazbu, način učenja, priopćavanje nekih spoznaja i umijeća učenicima – početnicima, ali bez težnje za cjelovitim i sustavnim izlaganjem i bez dubljega obrazloženja; davanje znanja komu u obliku nastave. Tako vjeroučitelj priopćuje Kristovu sveobuhvatnu nauku vjeroučenicima na vjeronauku, a obrtnik svoje umijeće (nauk) mladim naučnicima (šegrtima). Taj nauk učenici (discipuli) prihvaćaju bez rasprave, s punim povjerenjem u učiteljevo znanje. Nauk je niži, početnički stupanj priopćavanja onih spoznaja koje nauka (učenje) nastoji cjelovito i sustavno razraditi, izložiti i obrazložiti.

[1] Summa theologiae, I, q. 1, a. 2. [Toma Akvinski, Izabrano djelo, Zagreb, 2005., str. 275].

[2] Super Boetium De Trinitate, q. 2, a. 2.

[3] Usp. DS, br. 806 [Denzinger-Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., str. 227].

[4] Summa theologiae, I, q. 94, a. 6, ad 2.

[5] Ivan Pavao II., Okružnica Evangelium vitae o nepovrjedivoj vrjednoti ljudskoga života (25. ožujka 1995.), br. 71 [Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., str. 293].

[6] Summa Theologiae, I, q. 29, a. 3 [prema neobjavljenom prijevodu Augustina Pavlovića: „ono što je najsavršenije u cijelom svijetu, tj. ono što samostojno postoji u razumnoj naravi”].

[7] [Concede mihi misericors Deus: v. Anđeo Šoljan, Treći red s. o. Dominika, Ljubljana, 1931., str. 275-276; Dominikanski časoslov, Zagreb, 2002., str. 739-740].

Izvor: http://www.vjeraidjela.com

Foto: https://it.aleteia.org