Posted by Na vrhu si gore.
Iznad Tebe nebo,
a pred Tobom modro jezero.
Ispod Tebe trava
i miris ljiljana,
a oko Tebe pjev ptica,
i mnoštvo.
Gladno Riječi.
Došao si poučavati.
Sjedaš.
Imaš vremena.
Promatraš ljude
koji Ti prilaze i sjedaju u travu.
Vidiš siromašne duhom,
ožalošćena lica,
krotke korake,
muku gladi
i isušena usta žedna pravednosti.
Prepoznaješ milosrdna i čista srca.
Ćutiš sućut s progonjenima zbog pravednosti.
Otvaraš usta.
Govoriš.
U zraku je samo Tvoj glas i cvrkut ptica.
Cijela se gora pretvorila u uho.
Čuju Tvoj glas,
ali kao da se njihova srca izlijevaju.
Do njih dolaze Tvoje riječi,
a oni opažaju
kako im se iznutra pali svjetlo.
Ne skidaju pogled s Tebe
i istovremeno vide sebe drukčije.
Dok slušaju
njihov se pogled od muka
dahom Tvoga Duha uzdiže
prema dobroti nevidljivoga Tvorca.
I ćute radost.
Danas će Tvoji učenici
svojim krhkim glasom
opet izgovarati ove riječi.
U mnogim će progonjenima
probuditi istu radost
koja je s Tobom
sišla k nama.
Neki će od Tvojih
iskusiti progonstvo
zbog Tvojih riječi.
Njihovi će se progonitelji pitati
kako je moguće
da se radost i kliktanje rode
usred progonstva i laži.
Ni ne slute
da bi narasla do neba
kada bi i u njima
Tvoje riječi
odledile mržnju.
fra Ante Vučković