Posted by Ohol i umišljen čovjek ne može ništa naučiti novo. Budući da se divi samom sebi nesposoban je za učenje od drugih. On u biti samo reproducira ono što već zna; dosadno priča svoju priču želeći postići nemoguće: istovremeno biti junak nekog herojskog djela i pjesnik koji opjevava junakov podvig. Budući da se ohol čovjek nikomu i ničemu toliko ne divi kao sebi samome sve što pokušava uvijek ispadne groteskno. Naime, u redovitom slučaju nikada se junak i pjesnik ne nalaze u istoj osobi. Junaci su hrabri vitezovi spremni izložiti i vlastiti život za neko opće dobro a pjesnici su ljudi koji duboko promišljaju stvarnost, koji se dive vitezovima ali nisu sami vitezovi.
Budući da narcisoidan, tašt čovjek želi biti u isto vrijeme i junak i pjesnik koji se divi junaku ispada uvijek iznova smiješan dok se svojski trudi istaći - samoga sebe.
Sva dramaturgija i preuveličavanje negativnih okolnosti uvijek se svode i u biti služe samo jednom cilju - ukazivanju neupućenima (premda su isto stoput čuli u različitim varijacijama na temu) na bogomdanog spasitelja koji je sam govornik. Navedenim ponašanjem ohol čovjek sam sebi stavlja ogromnu zapreku i ne može se dalje razvijati. Umjesto učenja od drugih on neprestano ističe sama sebe kao mjeru, puninu, level koji drugi, barem u pola, trebaju tek doseći i tako izaziva sukobe i podsmjehivanja drugih ljudi. Potonje izaziva jer opijen samoljubivošću ne razlikuje istinske pohvale od kurtoaznih fraza.
Snaga ironije
Za razliku od oholice ponizan čovjek uči od svih te neprestanim rastom obogaćuje sebe i zajednicu u kojoj živi. Nikad ne ističe sam sebe već prepušta drugima da to čine objektivno prosuđujući njegova djela. On se divi svemu i od divljenja čini pogonsko gorivo za život. Divljenje ga odvodi u velike avanture, osobito one mentalne prirode, ispunja ga zadovoljstvom, nadasve zahvalnošću i čini mu život lijepim. Ponizan čovjek može se odmaknuti od svoga djela. Može se, što je još važnije, odmaknuti i od samoga sebe pa čak i od stvarnosti koja ga okružuje. To najbolje čini ako to uspijeva uraditi na ironijski način.
Naime, ako je čovjek sposoban na ironijski odmak od stvarnosti, a još više od sebe samoga, osobito pred ogledalom, on je opušteniji, fleksibilniji, zdraviji čovjek. On objektivnije gleda sebe i stvarnost oko sebe.
Ironija mu pomaže da se ne uzoholi u vrijeme uspjeha ali i da se ne uništi u vrijeme neuspjeha. Ironija mu je poput svojevrsnog sredstva, kojim postiže balans, mentalnu pokretljivost, spontanost i ravnotežu. Ona je poput nekog 'mentalnog parfema' koji osobu čini šarmantnom, plemenitom i stabilnom; skromnom u trijumfu i dostojanstvenom u porazu. Čuva je od besplodnih nostalgija kao i zamamnih utopija. Na paradoksalan način i kroz mnoštvo šaljivih dosjetki i šala vodi je boljem upoznavanju sebe. Ironija oslobađa od preozbiljnosti koja samo otežava uspješno vršenje ozbiljnih stvari.
Neopterećen čovjek postiže najviše. Baš zato što se uspijeva odvojiti od plodova svoga rada on neprestano raste, uporno sije sjeme dobra ne očekujući odmah plodove kojima bi se hvalio.
Zadovoljava se tim da uspijeva sijati. Svjestan je da i on ubire tuđe plodove i stoga je zahvalan. Zahvalnost pokazuje ponajprije kroz predanost, izbjegavanje opasnosti da se zadovolji s onim što je premalo. O tom otkidanju od (ne)uspjeha nadahnuto nam govori jedan tekst Thomasa Mertona, trapističkog redovnika, koji je poznat po svojim djelima o duhovnosti, socijalnoj pravdi i dijalogu između različitih religijskih tradicija: "Da se smirimo u dubini svoga bića, moramo se otkinuti od plodova svoje aktivnosti. Moramo se povući donekle od plodova koji su onkraj našega nadzora i zadovoljiti se dobrom voljom i radom koji su smireni izraz našeg unutarnjeg života. Moramo se zadovoljiti da živimo, a da ne motrimo svoj život, da radimo, a ne očekujemo neposrednu nagradu, da ljubimo bez trenutačna zadovoljstva, da postojimo bez posebna priznanja. Samo kada se odričemo sebe, možemo biti u miru sa sobom. Ne možemo naći sreću u svom radu, ako se neprestano guramo onkraj sebe i onkraj područja svoga rada da se nađemo veći nego što jesmo. Naša je kršćanska sudbina stvarno velika: ali ne možemo postići veličinu, ako ne izgubimo svaku težnju da budemo veliki".
Fra Ivica Jurić
List Marija
Foto: www.pexels.com