Od stare Salone do Solina i Splita…

BogoslovPosted by

Grad Salona i počeci Salonitanske crkve

Salona je započela svoju povijest nekoliko stoljeća prije Kristova rođenja kao važna luka i trgovište na istočnoj obali Jadranskoga mora. Prvo oblikovanje u grad zacijelo zahvaljuje grčkim trgovcima i kolonistima. Pod rimsku je vlast došla vjerojatno 78. ili 77. god. prije Krista. Gaj Julije Cezar ju je uzdigao na razinu rimske kolonije. Ona se potom razvila u upravno, gospodarsko i novčarsko središte Ilirika te u veliki lučki grad, usporediv s tada najvažnijim gradovima na obalama Jadranskoga mora: Akvilejom i Ravenom.

karta.jpgKad se o svemu tomu vodi računa, onda se pitanje o mogućim počecima širenja kršćanstva u tomu gradu i ustroja tamošnje crkvene općine, biskupije, već u apostolsko ili najdalje u prvo poslije apostolsko doba,  nameće samo od sebe. Na vjerojatnost tako ranog ukorjenjivanja kršćanstva i Crkve u tomu gradu stvarno upućuje opće poznata činjenica da se ono tada širilo s istočnih obala Sredozemnoga mora, poglavito iz Palestine i Sirije, zahvaljujući trudu mnogih upornih vjerovjesnika, koji su kopnenim i morskim putovima stizali najprije u maloazijske i grčke gradove, a brzo zatim i u ostale gradove u Sredozemlju, barem u one veće i važnije, osobito u one koji su bili na moru ili blizu morske obale. Kršćansku su poruku prenosili apostoli, njihovi učenici i razni suradnici.

Evanđeoska poruka je već tijekom 1. stoljeća stigla u barem neke od primorskih gradova tadašnje rimske Dalmacije, zacijelo najprije u Salonu, glavni i najveći među njima, a prometno i trgovački živo povezan s Italijom i s raznim zemljama istočnoga Sredozemlja, prije svega s Egiptom i Sirijom.Salonitanska će crkva ipak postati poznatom i glasovitom najviše po svojim svetim mučenicima: Anastaziju, biskupu Mavru Solinskom, Dujmu i Venanciju,  Asteriju,  Antiohijanu, Gajanu, Pavlinijanu, Septimiju i Teliju, iz vremena posljednjega i najkrvavijega progona što ga je, u nastojanju da obori kršćanstvo, poduzela rimska država za vladavine cara Dioklecijana koji je objavio četiri edikta protiv kršćanske vjere.

Salonitanski biskup sv. Dujam

Najslavniji je i poslije od svih svetih salonitanskih mučenika najštovaniji bio i ostao mjesni biskup sv. Dujam, u nas pučki najčešće nazivan Duje (izvorno latinski Domnius i Domnio). Spomendan njegova mučeništva upisan je u najstarije martirologije sveopće Crkve. Njegovo štovanje u Solinu i Splitu traje neprekidno već 1700 godina. Pogubljen je zbog toga što se nije pokorio ediktu cara Dioklecijana izdanom početkom godine 304., kojim je naredio da svi pojedinačno žrtvuju pred likovima rimskih poganskih božanstava, među koje su ubrajani i carevi.

dujam.jpg

Biskupe su najokrutnije mučili i prve pogubljivali, kako bi što jače ustrašili i pokolebali ostale kršćane. Tako je i sv. Dujam svoj život neustrašivo položio za vjeru jedva dva mjeseca poslije proglašenja 4. edikta o obvezatnom prinošenju poganskih žrtava, već 10. travnja 304., upravo na dan u koji se te godine slavio uskrsni ponedjeljak. O tomu nadnevku svjedoči natpis uklesan na ploči koju su poslije kršćani postavili blizu njegova groba. Nakon što su carevi Konstantin i Licinije g. 313. priznali kršćanskoj vjeri jednakopravnost s rimskom i svim drugim religijama, Dujmovi su, naime, štovatelji iznad njegova groba u predjelu poslije nazvanomu Manastirine podigli najprije skromnu kapelu, a početkom 5. stoljeća veliku baziliku dugu 48 a široku 21 m (1008 m2). Tu unaokolo se razvilo jedno od najstarijih i najvećih starokršćanskih groblja na otvorenom dosada arheološki istraženih (u Rimu su kršćani imali velika podzemna groblja, tzv. katakombe). Salonitanci su uz sv. Dujma i sv. Staša (Anastazija) osobito štovanje iskazivali još i mučeniku sv. Asteriju, jednomu od svojih prezbitera (svećenika), sv. Septimiju, jednomu od svojih đakona, Antiohijanu, Gajanu, Teliju i Paulinijanu, četvorici svetaca iz redova Kristovih vjernika laičkoga staleža.

Od Salone do Splita

Nakon što je stara Salona oko 614. godine u avarsko-slavenskoj navali opustošena, dio njezinih stanovnika konačno je našao smještaj u Dioklecijanov palači u Splitu. Ti solinski kršćani, uz odobrenje Svete Stolice, obnovili su svoju nekadašnju solinsku nadbiskupiju, ali ne više u razorenom Solinu, nego u svom novom obitavalištu, u Splitu.

Prvi nadbiskup, obnovljene solinske nadbiskupije sa sjedištem u Splitu, Ivan Ravenjanin, pretvorio je Dioklecijanov mauzolej u katedralnu crkvu, koju je posvetio Marijinu Uznesenju. To se po svoj prilici dogodilo između 642. i 650. godine. Nadbiskup Ravenjanin prenio je iz Manastirina tijelo sv. Dujma u splitsku katedralu, u kojoj se nalazi i danas, pa će se tijekom vremena po Dujmovim relikvijama često nazivati katedralom sv. Dujma, iako je njezin naslovnik Uznesenje Marijino.

katedrala.jpgSplitska katedrala poznata je po drvenim vratima koje je izradio domaći majstor Andrija Buvina 1214. godine, izrezbarivši u orahovini 28 prizora Isusova života. Odlično su očuvana, osim najdonjih dijelova oštećenih nogama prolaznika, Buvina su vrata raritet u europskoj umjetničkoj baštini, jer dok su brončane romaničke vratnice razmjerno brojne od drvenih su preostala jedva koja vrata.

Zvonik je vjerojatno izgrađen u 13. stoljeću. Termin oko kojeg se vrti moguća datacija početka gradnje splitskog zvonika jest nestali natpis iz 1257. godine koji je spominjao Kolafisu (Golubicu), udovicu splitskoga kneza Ivana Krčkog, kao donatoricu zvonika, dok joj je lokalna tradicija pridavala zaslugu i za podizanje propovjedaonice u katedrali.

Starohrvatski Solin i njegova najranija crkvena prošlost

Pripadnici hrvatskih plemena zasnovali su jedno od svojih važnijih naselja uz rijeku Jadro, sasvim blizu istočnih zidina i kula opustošene i zauvijek napuštene Salone. Tako je nastao starohrvatski Solin.

Povijesna vrela o crkvenim prilikama u ovim krajevima pružaju više važnih podataka. To je prije svega vijest o crkvi sv. Jurja u Putalju (današnji Kaštel Sućurac) što ju je dao sagraditi te svim potrebnim opskrbio knez Mislav. Spominje se to u povelji njegova nasljednika kneza Trpimira izdanoj 4. ožujka 952. god. kod crkve Sv. Marte u Bijaćima (sjeverno od sadašnje zračne luke Split-Kaštela). Iz toga važnog dokumenta doznajemo da je taj upravo Trpimir, “milošću Božjom hrvatski knez”, u solinsko-kliškoj prodolini, na mjestu poslije prozvanom Rižinice, osnovao benediktinski samostan, kako bi u njemu redovnici molili za spasenje njegove duše.

Zadužbina kraljice Jelene na Gospinu otoku u Solinu

Jelena, žena kralja Mihajla Krešimira, a majka kralja Stjepana Držislava, jedina je po imenu poznata hrvatska kraljica iz 10. stoljeća. Za nju se je sve do potkraj 19. stoljeća znalo samo iz kronike Tome Arhiđakona koji, govoreći o crkvama sv. Marije i sv. Stjepana u Solinu, dodaje: Te je crkve podigla i obdarila neka kraljica Jelena koja ih je darovala Splitskoj nadbiskupiji da ih ona zauvijek posjeduje. […] U predvorju bazilike Sv. Stjepana bio je pokopan uzvišeni muž kralj Krešimir s mnogim drugim kraljevima i kraljicama.

Razbijeni sarkofag u koji je bilo pokopano tijelo kraljice Jelene pronašao je 1898. god. arheolog don Frane Bulić na mjestu gdje je bilo predvorje veće crkve, po njegovu mišljenju upravo te posvećene Gospi. Nisu se našli svi ulomci razbijenog natpisa s kraljičina groba, ali je Buliću ipak uspjelo rekonstruirati cijeli tekst, uglavnom sigurno. Dio teksta s kraljevskim imenima i godinom 976. potpun je i jasan.

jelena-sarkofag.jpg
Taj natpis, upotpunjen i preveden na hrvatski, glasi:
U ovomu grobu počiva slavna Jelena. Bila je žena kralja Mihajla, a majka kralja Stjepana, te je vladala kraljevstvom. Preminula je u miru 8. listopada. Ovdje je bila sahranjena 976. godine od Utjelovljenja Gospodnjega, 4. indikcije (…). Za života majka kraljevstva, postade i majkom sirota i zaštitnicom udovica. Ovamo pogledaj, čovječe, pa reci: Bože, smiluj joj se duši.

Solinski samostan i crkva Svetih Petra i Mojsija, mjesto krunidbe kralja Dmitra Zvonimira

Monasi koji su, kako stoji u kronici Tome Arhiđakona, u Jeleninim crkvama na solinskomu Otoku “neprestano obavljali svete službe”, pripadali su zacijelo u početku samostanu u Rižinicama. Povjesničar hrvatskih benediktinaca Ivan Ostojić smatra vrlo vjerojatnim da su se oni, zbog relativne udaljenosti toga samostana, poslije spustili na

krunidb.jpg

rijeku Jadro, gdje su nekoliko stotina metara istočnije od Gospina otoka, na ruševinama velike crkve iz 6. stoljeća, podigli novi samostan sa, za ono doba, velikom crkvom Sv. Petra i Mojsija, tzv. Šuplja crkva. Pred tom je crkvom održan veliki crkveno-narodni sabor povezan s izborom dotadašnjega bana Dmitra Zvonimira za novoga hrvatskoga kralja, a potom obred kraljevskoga pomazanja i krunidbe.

Da bi učvrstio svoju vlast u Hrvatskoj i zadobio čitavu Dalmaciju, Zvonimir nije smatrao dostatnom zaštitu ženinih rođaka iz Mađarske. Daleko jači oslonac za svoje prijestolje i svoju kraljevinu našao je u tadašnjemu papi Grguru VII. Kad je papa prihvatio Zvonimirovo duhovno podaništvo i savezništvo, prihvatio je ujedno i njegovu molbu da mu on kao glava svega kršćanstva podijeli puninu dostojanstva kršćanskog vladara.

Za vrijeme i nakon turske okupacije

Pitoma i plodna solinska dolina kroz stoljetnu tursku okupaciju bila je opustošena, prepuštena turskoj vojsci, a povremeno je bivala i poprištem žestokih sukoba turske i kršćanske vojske. Dok su vladale takve prilike staro se naselje naprosto nije moglo održati. Održala se je poneka kršćanska kuća u užoj okolici, negdje na rubovima prodoline, pod brdom, ali župa i obreda u crkvama tu više nije bilo. Turci su sve ondašnje solinske crkve u osvajačkomu žaru opljačkali i zapalili, ali ih zacijelo nisu baš rušili. Prepuštene su zubu vremena.

kamen.jpgSplitska je nadbiskupija tek oko 1620. god. uspjela dobiti tursko dopuštenje za popravak ruševne crkvice Sv. Ivana koja se najvjerojatnije nalazila u današnjim Mravincima. Tako je barem u blizini Solina napokon obnovljeno kršćansko bogoslužje.  Turci su 1648. god. zauvijek napustili tvrđave Klis, Solin i Kamen. U solinsku dolinu doselilo je kršćansko stanovništvo od Drniša i s područja stare župe Zminovo (mućki kraj). Odmah je popravljena crkva Sv.  Martina u Vranjicu, koja je postala župnom za Vranjic i Solin te ostala takvom sve do 1911. godine. Ipak, s pretijesnog vranjičkoga poluotoka malo po malo dio obitelji se selio na područje susjednoga Solina. Od tada je bogoslužje u crkvi Gospe od Otoka redovito vršio jedan od dvojice vranjičkih kapelana. Novovjeki je Solin, zahvaljujući ubrzanom rastu pučanstva, napokon 1911. god. dobio svoju vlastitu župu. 1937. god. časne sestre Služavke Maloga Isusa osnovale su svoj samostan Sv. Rafaela u Solinu.

Solin 1976. god. – 1300. obljetnica kršćanstva u Hrvata

Solin je jedno od najvećih crkvenih slavlja u svojoj dugoj povijesti doživio 12. rujna 1976. god. Bio je to veliki hrvatski kršćanski jubilej: 1300 godina kršćanstva u Hrvata i 1000. obljetnica podizanja Gospine crkve i smrti kraljice Jelene. Na prostoru oko crkve Gospe od Otoka održano je središnje slavlje s procesijom, u kojoj je nošen lik Gospe velikoga hrvatskoga krsnog zavjeta, svečanom svetom misom i završnom posvetnom molitvom. Predsjedao je kardinal Franjo Šeper kao izaslanik pape Pavla VI. U obredima je, uz hrvatske biskupe, sudjelovalo i nekoliko stotina svećenika iz svih hrvatskih krajeva te, prema ondašnjoj procjeni, stotinjak tisuća drugih hodočasnika.
solin1976.jpg

Pohod pape Ivana Pavla II. Splitu i Solinu 1998. god.

U sklopu svoga drugoga pohoda Hrvatskoj, sveti papa Ivan Pavao II., 4. listopada 1998. god. na splitskom Žnjanu predsjedao je veličanstvenim euharistijskim slavljem u povodu proslave 1700. obljetnice grada Splita.

Papu je dočekalo oko pola milijuna vjernika među kojima je bilo i oko 50.000 vjernika iz susjedne Bosne i Hercegovine te brojni Hrvati iz ostalih zemalja. Istoga dana navečer, pred crkvom Gospe od Otoka u Solinu, održan je susret Svetoga Oca s desecima tisuća mladih vjernika. Ove se godine spominjemo 20. obljetnice njegova pohoda.

Priredio: prof. dr. don Ivica Žižić

Izvor: https://susretobitelji.hr