O starom groblju na Sustipanu

BogoslovPosted by

Sjedim na južnoj strani Sustipana, malog poluotoka par minuta udaljenog od centra grada Splita. Pala je bura, umirila se priroda, „otoci su potcrtani morem“. Gledam ostatke ruševnog „Samostana svetog Stjepana pod Borovima“. Iz najstarije isprave koja se spominje 1020. god tu je bila benediktinska opatija. Gradsko, splitsko groblje, po povijesti nazvano Sustipan, je osnovano 1826. Od osnutka do „pada,“ u sebe je primilo preko pedeset tisuća tadašnjih stanovnika grada Splita.

Političkom odlukom Komiteta i Općine, uz pristanak četiri akademika iz struke, 1959. godine jedno od najljepših groblja na Mediteranu sravnjeno je s zemljom. Tadašnjima je zasmetao „buržujski karakter starog groblja“, a nije im smetalo učiniti kulturocid dvadesetog stoljeća, ni uništavanje nadgrobnih spomenika, kiparskih djela Rendića, Rosandića, Meštrovića. Groblje je imalo 400 zidanih grobnica i oko 4000 zemljanih grobova. Neistina je da su se organizirano ukopani  premjestili na novo groblje. Spomenici, mramorni križevi obarani su konopcima a ostali nadzemni dijelovi rušeni su dinamitom. Srušena su i 74  čempresa, valjda zato što rastu uvis, prema nebu. Nastala je grabež razbivenog mramora koji je odvožen i ugrađivan u privatne kuće, obiteljske kuće s djecom. Željezne, kovane ograde otimane su i prodavane na otpadu, ostaci i križevi bacani su u more.Grobovi su ostali goli, otvoreni, ljudskih kostiju, nevažnih i „onemogućenih unaprijed“, bilo je na sve strane.

Zločin nad mrtvima koje nije smio nitko njihov braniti od straha da se ne zamjeri nepogrešivoj Odluci, zločin je proglašen napretkom, čekalo se da to postane šetnica, park, rekreacijski ili baletni prostor, neki ugodan restoran, hotel sa sto zvjezdica. Zvjezdica nikada nije previše. Da kosti ne bi i dalje izranjale buldožder je promiješao, rastresao što se još nakostriješeno opiralo, i sve poravnao. Tako je tlom zavladala engleska travica, koja se sama po sebi pravi „englez“, ona je gornji sloj, završni udarac nad uskomešanim ljudstvom pod sobom.

Možete li zamisliti da na nečijem groblju, na posvećenoj zemlji, u kojoj je zakopano nekoliko desetaka tisuća dragih i voljenih ljudi, da jedete, pijete, ljubakate se, u miru mira, neometani ničim osim svjedokom s uvijek prisutnog  neba? Možete li?

Tonći Petrasov Marović je, užasnut tim divljaštvom, 1957. god. stvorio antologijsku poemu „Sonata za staro groblje na Sustipanu.“ Sada, 28 godina poslije njegove smrti, želi se „upristojiti“ prostor s razbacanim mrtvima na „Judinoj ledini“, po njemu nazvano ovo što je ostalo,  popraviti nemoguće, a ne bi trebalo ništa popraviti nego osigurati miru mir koji se i sam desetljećima propinjao bježeći od ljudske naravi i božanstva kućnih ljubimaca. Plan je postaviti neki znak Petrasovu Maroviću u spomen, jer  nije provukao kroz blato svoje ime, jer je molio, a ne ponizio obične, najobičnije svetinje na koje pokopani imaju pravo.

U popravljanju onoga što je moguće, sigurno ne će biti navedena aleja velikana po čijoj je nadahnutosti izvedeno u našoj civilizaciji neviđeno nedjelo. Ne će se napisati ni tko su nagrađeni, po zapovjednoj odgovornosti, prestižnom nagradom grada Splita, za životna i druga djela, i za ovo što se u svijetu zove „ubojstvo običaja, ubojstvo blagoslova“ kako je pjesnik napisao. Za ovu prigodu njihova imena nisu važna, da se vrag ne dosjeti pa pronađe poveznice s  potomcima koji ni danas ne vide ništa sporno u zazidavanju živih, a kamoli da znaju što bi s nečijim kostima.Bila su to takva vremena. Vremena neka odgovaraju, a ne ljudi!

dr. Zdenka Čorkalo

Izvor: http://hu-benedikt.hr