O new ageu, reinkarnaciji, jogi, reikiju, astrologiji… s katoličkog stajališta

BogoslovPosted by

Franjevac konventualac Hrvatske provincije sv. Jeronima fra Josip Blažević sa zagrebačkog Svetog Duha, ravnatelj centra za Hrvatski Areopag za međureligijski dijalog, apsolutni je autoritet u Hrvatskoj u proučavanju alternativnih vrsta duhovnosti s katoličkog stajališta, a njegova knjiga “New age i kršćanstvo – enciklopedijski priručnik”,  na 840 stranica sustavno razlaže sve nepoznanice i mistiku povezane s newageovskom duhovnošću. Dr. Fra Josip Blažević doktorirao je fundamentalnu teologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu.

Zašto baš enciklopedijski pristup takvoj tematici kao što je new age?

Smatrao sam da je new age fenomen koji zahtijeva ozbiljan i studiozan pristup. Kada sam 2009. godine organizirao seminar “Kršćanstvo i New age” uočio sam da na hrvatskom jeziku oskudijevamo u stručnoj literaturi o new ageu. Tako je ovom knjigom popunjena jedna praznina iz ovog područja koja se dugo osjećala. Barem dok netko ne priredi nešto bolje.

Što je, iz perspektive kršćanstva, problematično u new ageu?

Najkraće rečeno, i najjasnije, new age se predstavlja kao alternativa kršćanstvu. Ali ne samo kršćanstvu. On se nameće i kao alternativa svim “institucionalnim” iliti “organiziranim” religijama. Promiče duhovnost lišenu religija. Anemičnu duhovnost, bezličnu, sentimentalnu. Duhovnost u službi zadovoljenja ljudskih potreba, egolatrije, duhovnost po mjeri kulture zdravizma, sedativnu, antistresnu, koja s pojmom istine, moralnih zasada i kršćanske objave nema ništa zajedničko. Istinu trivijalizira, religije relativizira, moral privatizira. Uklanja granice između stvorenja i Stvoritelja, čovjeka i Boga. New age promiče biocentričku paradigmu prema kojoj kruna stvaranja više ne bi bio čovjek, stvorena na sliku Božju, što je okosnica judeokršćanskog nauka i zapadne civilizacije, nego život kao takav. I tu je ključno razmimoilaženje između kršćanstva i new agea. Prema biocentričkoj paradigmi, životi ljudi, životinja i bogova imaju jednaku vrijednost. Životinje smatra našom braćom i sestrama koje, prema istom naučavanju, da imaju besmrtnu dušu. I tako smo stigli do pojma reinkarnacije.

Zašto je reinkarnacija problematična?

Zato što izjednačuje čovjeka sa životinjama. Nauk o reinkarnaciji, u new ageu pozapadnjačen, istinski je spiritus movens udruga u Hrvatskoj koje se misionarskom gorljivošću zauzimaju za prava životinja i prelazak na vegetarijansku prehranu. Da se razumijemo! I sam osuđujem svako mučenje i zlostavljanje životinja koje je protivno i biblijskom shvaćanju odnosa čovjeka prema životinjama. Puno je kršćanskih svetaca koji su bili bliski prijatelji životinja i uza se imali nekakvu životinju. Ali unatoč tomu, kao kršćanin nikada ni za jednu životinju neću reći da je ona član ljudske obitelji, kako se sve učestalije može čuti u svakodnevnom govoru, kao niti da je životinja “umrla”. Ovakvom formulacijom suptilno se uklanja granica između životinja i ljudi. To je biocentrička paradigma koja se potkrada u svakodnevni govor, čak i među kršćane. New age je mentalitet koji prožima svijest masa i prodire u svakodnevni govor, medije, kulturu.

 

New age promiče biocentričku paradigmu prema kojoj kruna stvaranja više ne bi bio čovjek, stvorena na sliku Božju, što je okosnica judeokršćanskog nauka i zapadne civilizacije, nego život kao takav.

 

Čini se da je newageovski pristup često prikriven, tj. kao da je umotan u celofan široke duhovnosti, psihologije i traženja smisla života?

Mislim da je veliko nepoznavanje fenomena new agea, s jedne strane, i slabo poznavanje vlastite vjere, s druge strane, razlog zašto mnogi ne zapažaju elemente new agea. Baš u tom razlikovanju trebao bi pomoći ovaj enciklopedijski priručnik new age i kršćanstvo. Gubitak vjerskog identiteta, religijska demencija, raskid s kršćanskim korijenima iznjedrio je duhovne nomade koji u new ageu pronalaze svojevrsni “socijalni uterus” i pseudognozu.

Prijeti li doista opasnost npr. od akupunkture, astrologije, borilačkih vještina, reikija… kako nabrajate u priručniku?

Ne bih tako simplificirano odgovorio na vaše pitanje. Nužno je razlučivanje. Ja u priručniku spomenute pojmove obrađujem u kontekstu new agea i kršćanstva. Akupunkturu obrađujem u poglavlju o medicini new agea. Akupunktura je dio tradicionalne kineske medicine koja se temelji na specifičnoj antropologiji i kozmologiji koji su dio jedne filozofije, kulture i religije. Kinezi se, osim nje, koriste se i alopatskom medicinom temeljenoj na dokazima, što znači da se na akupunkturu ne oslanjaju slijepo.

A reiki?

U istom poglavlju obrađujem i reiki. Reiki je inicijacijska spiritistička tehnika podrijetlom iz Japana. Ima tri stupnja inicijacije, baš kao i kršćanstvo. U prvom stupnju prima se prvog reiki vodiča, navodno inteligentnog duhovnog entiteta koji pomaže pri samoiscjeljivanju. U drugom stupnju prima ih se legiju i moć iscjeljivanja na daljinu. S trećim stupnjem postaje se majstor i može se druge inicirati. Polaznici uvijek naivno vjeruju da je riječ o anđelima iz kršćanske tradicije ili nekim drugim dobroćudnim duhovnim bićima. No, stav je Katoličke crkve, da se ne može biti iniciran u kršćanstvo i reiki istodobno.

A astrologija?

Astrologija predstavlja underground na kojemu new age objavljuje smjenu paradigmi, da će astrološki znak Ribe zamijeniti astrološki znak Vodenjaka, što predstavlja propast kršćanstva i rađanje novog doba, new agea. Astrologija niječe čovjekovu slobodnu volju, njegovu situaciju pripisuje sudbini ili karmi, i u tom smislu astrologija je praksa nepomirljiva s kršćanstvom. Nasuprot sudbini ili karmi, prema čijim je učenjima čovjek marioneta kozmičkih sila ili djela iz prijašnjih života, pojam Božje providnosti ljudsku slobodu ne ograničava, nego je pretpostavlja i afirmira.

No, ljudi jako, primjerice, vole horoskope?

Nisu horoskopi jedino što ljudi jako vole. Nema kršćanstva bez askeze, odricanja. Kršćani se od ljudi ovoga svijeta ne razlikuju po onome što oni vole ili ne vole ili po nagonima koji ih vabe, nego po načinu na koji svoje želje i nagone zadovoljavaju. Sekularizam je zahvatio široke slojeve kršćanstva pa otuda i apel Crkve za novom evangelizacijom.

 

Mnogo je nominalnih kršćana koji više ne teže za svetošću, što je cilj kršćanstva, nego se zadovoljavaju vjerskim minimalizmom, odvaguju do koje mjere se mogu suobličiti ovome svijetu a da još uvijek nisu otpali od Crkve. Ili vjeru žive površinski, ne dopuštajući da ona mijenja njihov način razmišljanja, njihov moral. Vjeru su sveli na sentimentalni osjećaj. Idu u Crkvu kad osjete potrebu, baš kao što idu u kino, kazalište ili restoran.

 

I Bog je postao puko sredstvo za zadovoljenje njihovih potreba. Znate, uvijek je lakše optuživati zvijezde za svoju situaciju nego na sebe preuzeti odgovornost za vlastite postupke. Kao što je mnogo lakše premještati namještaj po stanu, prema uputama radiestezista ili majstora feng shuija, nego mijenjati vlastiti život ili pružiti ruku pomirenja bračnom drugu.

Što je s jogom, koja je prije nekog vremena bila i na udaru samog crkvenog vrha, tj. Hrvatske biskupske konferencije?

Joga i dalje galopirajući osvaja Zapad. Jogi imamo zahvaliti što je među kršćanima porastao broj onih koji vjeruju u reinkarnaciju. Crkva dobro poznaje soteriološku narav joge te se bori protiv njezine profanizacije i komercijalizacije na Zapadu. Joga je u nekim istočnjačkim religijama isto što i Krist u kršćanstvu. Joga je asketska tehnika samospasenja, sredstvo za postizanje besmrtnosti u hinduizmu i budizmu, čiji vrhunac je, da se poslužimo terminologijom M. Eliade, “enstazi”, što znači “sabranost u sebi”, usredotočenost na samoga sebe, nemar za ovozemaljsku stvarnost koja je ionako samo maya, kozmička obmana, iluzija, nasuprot kršćanstvu koje vodi “ekstazi”, “izlasku iz sebe”, služenju drugome, ljubavi.

U čemu je razlika između joge u Indiji i joge na Zapadu?

Doista, treba razlikovati jogu u Indiji od amerikanizirane joge koja se prodaje na Zapadu kao fitness za dušu, fast-food religija ekspresnog prosvjetljenja, oslobađanje od stresa i postizanje nutarnjeg mira. Sve učestalije se predstavlja i kao gimnastika za fizičko zdravlje. To je moguće jer zapadnjaci jogu slabo poznaju. Joga se u Indiji ne vježba jedan vikend, ni mjesec dana, ni u svrhu postizanja zdravlja. Nju se naporno vježba cijeli život, štoviše, prema nauku o reinkarnaciji, i više života, kako bi se postiglo oslobođenje, mokšu. Joga je sveta hinduistička tehnika izbavljenja iz kotača samsare koju pokreće karma, odnosno naša djela iz prijašnjih života. Izuzev ayurvede, u hinduističkim svetim spisima zdravlju se ne pridaje ama baš nikakva osobita važnost. Bolest je promatrana kao posljedica karme. U tom smislu u Indiji ne postoji zdravstvena ili medicinska joga. Joga za postizanje zdravlja postoji jedino na Zapadu, kojim je ovladala kultura zdravizma. Kao što ni propeler aviona nije prikladan da rashlađuje umjesto ventilatora, tako ni joga nije prikladna za postizanje zdravlja. Joga služi samospoznaji i samospasenju. Za postizanje zdravlja postoje prikladnije tehnike, poput pilatesa ili fitnessa.

Što se onda dogodilo s jogom na Zapadu?

Na Zapadu je joga desakralizirana, profanizirana, posvjetovnjačena. Izokrenuto je njezino istinsko značenje koje ima u Indiji. Komercijalizirana je. Jung je upozorio i na opasnost joge za zapadnjake. Kaže on: “Svima kojima mogu ja preporučujem, proučavajte jogu, ali je nemojte primjenjivati jer mi Europljani nismo tako strukturirani da bismo bez daljnjega bili u stanju da pravilno primjenjujemo ove metode.” Što jednima može koristiti, drugima može naškoditi. I to upozorenje se ne bi smjelo olako zapostaviti. Stoga začuđuje što neki liječnici, psihijatri, koji nikada nikoga ne bi uputili na ispovijed ili kršćansku meditaciju, svoje pacijente upućuju na jogu ili reiki, uz obrazloženje da će pomoći njihovu tjelesnom zdravlju.

Popularni su i kristali.

Oni su bili popularni još od vremena njihovog pronalaska. Impresionirali su svojim oblicima i bojama. Postoje brojne alkemičarske legende o kristalima i zlatu. Kristalna kugla sastavni je dio svakog okultnog dućana, kao kanal između svjesnoga i nesvjesnoga, svijeta živih i mrtvih, čega se kršćanin treba kloniti. Priče, međutim, o njihovim iscjeliteljskim i terapijskim učincima, pa kada se pri tome referira i na knjigu Otkrivenja, ili sv. Hildegard iz Bingena, čista su znanstvena fantastika. Prodavačima su pozamašan izvor zarade. Kristali su, želim istaknuti, jednostavno lijepi. Ne treba u njima tražiti ništa više onkraj njihovih estetskih i dekorativnih osobina.

Navodite i tzv. kult pozitivnih misli? Što je tu negativno?

 

New age se odrekao osobnog Boga i zamijenio ga neosobnim energijama i/ili mislima, sviješću. Korijeni kulta pozitivnih misli sežu u devetnaesto stoljeće i liberalni protestantizam, religiju lijepih osjećaja, uvjerenu da će pozitivnim i kreativnim mislima pripitomiti okrutnost bolesti i ljudi, a razvoj znanosti da će ostvariti blagostanje i raj na zemlji.

 

Filozofijom kreativnih misli sugerira se osobi da je ona sama stvoritelj svijeta u kojemu živi, i sama svoj stvoritelj. Istaknuta svećenica kulta nove misli je i Louise L. Hay, čije su knjige pravi bestseleri. Ideje Rhonde Byrne da su bogati ljudi zato bogati što imaju bogate misli, a siromašni zato siromašni što imaju siromašne misli, otkrivaju hermetičku matricu u pseudopsihološkom i pseudokršćanskom ruhu. Uopće nije sporno da pozitivne misli utječu na čovjekovo raspoloženje, pa i sveukupno zdravlje, kao što i negativne škode, ali je posve pogrešno evanđelje tumačiti kao recept za prosperitet i zemaljsko blagostanje predstavljati kao svrhu kršćanstva. To je posve pogrešno.

Bavite se i nizom inozemnih imena. Uočljivo je npr. ime pisca Paola Coelha. Otkud on na popisu? 

Zbog njegove sinkretističke i antikršćanske duhovnosti Coelha vidim među vodećima u svijetu new agea. Možda će nekoga ovakav moj stav iznenaditi, osobito kad zna da se Coelho javno deklarira katolikom. Neka bude dovoljno navesti samo jedan primjer u korist onoga što govorim. U Coelhovu romanu Na obali rijeke Piedre sjela sam i plakala sjemeništarac Katoličke crkve razgovara s jednom djevojkom o Blaženoj Djevici Mariji. U tom razgovoru on niječe da je ona bila Djevica u fizičkom smislu, nego da je ona začetnica nove ere milosti. Nakon toga, piše Coelho, njih dvoje imali su spolni odnos.

Kulminaciju, međutim, predstavlja datum u koji Coelho smješta sam opis događaja. Coelho piše da se to dogodilo baš 8. prosinca, kada Katolička crkva slavi svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Ovo je puno više od literarne fikcije ili beletristike. Coelho je u službi Nove paradigme koja želi smijeniti kršćansku. Ne daju mu bez razloga masonski listovi toliku potporu.

Također, i waldorfsku pedagogiju smještate u krilo new agea?

Njezin osnivač bio je kontroverzni dr. Rudolf Steiner (1861. – 1925.), koji se odijelio od Teozofskog društva i osnovao Antropozofsko društvo, oba poznata kao rasadišta ideja new agea. Waldorfska škola svoje korijene ima u Steinerovu okultno-ezoterijskome učenju, kontroverznoj kozmologiji i antropologiji, usvajanju reinkarnacije i karme kao znanstveno potvrđenih činjenica i ezoterijskom shvaćanju kršćanstva.

Na kraju, što biste kao svećenik poručili vjernicima, ali i svima ostalima koji eksperimentiraju s newageovskom duhovnošću?

Ako mi pružate tu mogućnost da se kao svećenik obratim vjernicima do kojih će ova riječ doprijeti, na čemu vam iskreno zahvaljujem, onda ću iskoristiti misao meni dragog H. Madingera, koji kaže: “Tko danas kao kršćanin ne proučava riječi Božje, bit će ponesen strujom poganskih misli.” Uz Bibliju preporučujem i proučavanje katekizma Katoličke crkve.

 

Vjera je baš kao i lijek. Da bi čovjeka preobrazila i dala mu smisao, mora se uzimati redovito. Prigodno uzimanje lijeka neće ozdraviti bolesnika. Niti će prigodno prakticirana vjera biti kadra dati smisao kršćanskom životu. Vjernik se ne može biti polovično. Baš kao što ni žena ne može biti polovično trudna.

 

A svima ostalima, ljudima dobre volje, moj je prijateljski savjet da se oslobode sentimentalne nomadske duhovnosti koja se njihovim metafizičkim ticalima poigrava, ali koja nije kadra utažiti stvarnu duhovnu glad. Uporište plemenitim težnjama vlastitoga srca nitko neće naći u narcisoidnom poniranju u sebe sama, pomamom za zdravljem ili kopanjem po retorti vlastite svijesti, nego onkraj svega prolaznoga i relativnoga, u Bogu koji se objavio u Isusu Kristu. Od tada je služenje čovjeku povlašteni put do Boga. Prije bilo kakvog pripadništva religiji Bog će nas pitati kakvi smo bili jedni prema drugima. Ne može se biti dobar vjernik, a loš čovjek. Zato, najprije budimo jedni prema drugima pravi ljudi. Ostalo, već prema Božjoj milosti.

Darko Pavičić, Večernji list

Intervju objavljen pod naslovom: Gubitak vjerskog identiteta iznjedrio je duhovne nomade koji u new ageu pronalaze ‘socijalni uterus’

Foto: Robert Anić/PIXELL, Večernji list